preporod

Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA

SJEćA SE I PIŠE: HADžEM HAJDAREVIć U sljedećem broju: “Jak k’o zemlja”; “Hajde da se halalimo”; “Nisam, br’te, više mog’o da je gledam”

Šuti, čut će mali

Često bi otac Agan znao skrenuti pažnju mojoj májki Hamidi: “Šuti, čut će mali!” Uvijek bi to bivalo pri nekom povjerljivijemu roditeljskom razgovoru... Taj mali bio sam ja, najčešće u trenucima lažne zadeveranosti redovnim učenjem, ili bih bivao zauzet kojim drugim dječijim poslom. Nisam smio znati ko se to jučer ili prekjučer posvađao u selu ili u familiji, niti ko je sve sudjelovao u svađi, ko je koga prevario, zakinuo, oblagao, ko je potegao pesnicu, nož, jezičinu na nekoj svadbi, ko kome ozbiljno prijeti, ko je s kim u bliskijim odnosima negoli što tekuće moralne skrupule dozvoljavaju, koga su zadeverali egzistencijalni ili koji drugi ovozemaljski problemi, ko se u selu ozbiljno razbolio, kakva je opasna bolest u pitanju, kome je u nezgodno doba zakucala milicija na kućna vrata, šta je kome opako javljeno iz bijela svijeta, ko je pobjegao “preko grane”, pobjegao iz države Jugoslavije, koji je domaćin uhvaćen u tuđem voćnjaku i uzurpiranju tuđih materijalnih dobara... I kad bih šta čuo, pravio bih se da ništa nisam čuo. Ne znam ni koliko mi je puta otac skrenuo pažnju da se iz kuće “ništa ne smije iznositi”, a sve što čujem izvan kuće, o bilo kome i o bilo čemu, valja najprije podijeliti s roditeljima, nikad ne prenositi dalje, ono što otac ili majka kažu, komentiraju, donesu doma odnekuda, mora zauvijek ostati među našim sobnim, porodičnim zidovima u kući...

A nije da nisam bio jako radoznalo dijete. Znao sam, čak, i gdje otac krije pušku, pravu pravcatu pušku, nisam mu rekao da ja to znam. Znao sam i koja se ženska spanđala s nekim i koji se muškarac spanđao s nekom domaćom “rospijom”. Znao sam i ko se najvjerovatnije neće vratiti živ iz Fočanske bolnice, od čega je, taj nesretnik, obolio, pa ko je u komšije Zajka Rešidovića obio kuću pa ga je odvela i isprebijela milicija na Popovu Mostu, zbog čega je iz muževljeve kuće utekla neka mlada nevjesta, kad će se u kojemu selu roditi kopile, koja se udovica vozila u Maglićevu kamionu prema Foči i s kojim šoferom... Znao sam da ono što dođe do oca ili majke neće nipošto ići dalje, njih dvoje su, uz sve druge priče koje se ticahu doma, domaćinstva, svakidašnjega unutarporodičnog posla, samo međusobno razmjenjivali informacije o čemu se posljednjih dana i sedmica naveliko priča u selu... Ocu i majci je bilo naročito važno da šta od onoga što bih eventualno ja čuo ne bih, ne dao Bog, prenio djeci na putu prema školi, ili ispričao na putu od škole prema selu, zato nikad nisu propustili priliku da me opomenu tako što mi odlučno zaprijete.

Ta rečenica uzvičnica “Šuti, čut će mali!” doletjela bi do moga uha i kad bi neka od komšinica ili neki od komšija doletio s kakvom viješću koja ga je tjerala da je što prije obznani drugima. Bilo da su vuci razbucali neko hajvanče na planini, bilo da je tamo neki muškarac uznemiravao neku od djevojaka ili udatih žena, bilo da se šumar Branko I. opet zapio u toj i toj kući. Tako sam čuo da je dosta onih koji dolaze ženi H. K. u vrijeme kad on pečalbari u Švabiji, da se učiteljica Z. udala prije koji dan “za vlaha” N. B., koji je direktor naše osnovne škole, da je taj i taj “udario na zub” milicioneru Asimu Katici i naročito milicioneru Mitru Proroku, teško li se njemu, da je N. L. ukrao iz džepa cijelu platu svoga rođaka, da je Š. V. opet otjerao ženu Z. iz njihove kuće, da je nečiji sin zaglavio u sarajevskom zatvoru, itd. Pretvarao bih se da nisam ništa čuo i da me ne interesira šta to odrasli razgovaraju, čijim se problemima i nevoljama bave, ko im donosi različite vijesti, koliko su zabrinuti a koliko puta kažu “to me ne čudi”... Uvijek sam, međutim, bio sav napet u osluškivanju, sve sam želio čuti, i mnogo šta sam saznavao o ljudima i karakterima, imao sam i dovoljno dara za maštu pa da sve priče uredno filmujem i nastavim razvijati “filmske vrpce” u svojoj glavi.

Mnogo godina kasnije susrest ću se s kur’anskom surom Hudžurat, što u prijevodu na bosanski jezik znači Sobe... Svaka je soba zatvoreni prostor, koji je izoliran od spoljnjega svijeta, pa je, kao takav, prostor čovjekove osobne i porodične intime, u kojemu i pojedinac i porodica osjećaju životnu sigurnost i zaštićenost od spoljnih nepredvidivosti... Nimalo slučajno da se baš u suri s imenom Sobe redaju pokude naprema onih koji raznose različite vijesti o ljudima i njihovim ćudima prije negoli te vijesti, obično prijesne i diskreditirajuće, dobro provjere... I ovoga trenutka, kao da čujem oca kako u kuhinji, blizu šporeta, dok se ja, onaj mali, pretvaram u sobi da sam već davno zaspao, stišava majku u razgovoru o nekim škakljivim familijarnim i seoskim temama koje nikako nisu ni za dječije uši ni za otvoreniji javni razgovor: “Šuti, čut će mali!”

Spava k’o zaklan

Ima zavičajnih rečenica koje mi uvijek zazvuče surovo, strašno, divlje, a koje se, opet, izgovaraju u sasvim bezazlenim i svakodnevnim životnim situacijama. Čovjeku se digne kosa na glavi tek onda kad porazmisli otkuda takva razrooka vrsta imenovanja i upoređivanja. Ponekad bi se ova rečenica izgovarala i u šali. Tako se kaže za onoga koji spava “tvrdo”, ili koji “spava slatko”, kojega je grehota probuditi. Takva je usporedba nešto kao apsolutna hiperbolizacija tenutka da neko toliko čvrsto zaspi da ga je nemoguće razbuditi... Nebrojeno sam puta u djetinjstvu čuo tu strašnu rečenicu uporednicu, čak i u domovima kad bi se ova rečenica odnosila na bebu koja je lijepo zaspala u bešici, ili je ušuškana i uspavana u priručnoj avlijskoj ljuljašci.

Strašnost i goropadnost rečenice: “Spava k’o zaklan” postala je izrazitija nakon svršetka agresorskog rata u Bosni. U krvavim pohodima 1992. i u kasnijim godinama ubijane su i bebe u bešikama, i starci sa štapovima, i nemoćni, i zlehudnici, i svi oni koji nisu pripadali neofašističkom viđenju Boga, vjere, svijeta, nacije, budućnosti, života... Najdirektnije su to potvrđivali ratni izvještaji iz istočne Bosne, Kozarca, Hercegovine i drugih stratišta... A to što se tu rečenicu upotrebljavalo, tamo nekih šezdesetih, sedamdesetih i kasnijih godina, u bezazlenim životnim okolnostima samo govori da je u mnogim ranijim bosanskim vremenima, i prije agresorskih pošasti 1992.-1995. godine, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, naprimjer, ili u vrijeme hajdučkih pljačkaških upada u doba Osmanske i, kasnije, Austro-Ugarske imperije, bivalo mnogo onih koji su spavali “k’o zaklani” zato što i jesu bili umoreni, pa je rečenica uporednica: “Spava k’o zaklan” toliko urasla u ovašnju svijest da ju se počelo i nesvjesno upotrebljavati.

Hatrovi su veliki dušmani

Ne bih se mogao sjetiti kojim je povodom i u kakvim okolnostima otac Agan prvi put, u mome prisustvu, izrekao rečenicu: “Hatrovi su veliki dušmani”, samo znam da bi tu svoju konstataciju ponovio, ponekad rezignirano, na način da je iza nje nastajala ona šutnja koja liči na provaliju preko koje nema pouzdanijeg premošćenja. Mogao sam u djetinjim i kasnijim godinama jedino nagađati šta to nekome i kome Agan Hajdarević nije rekao a morao je reći, zbog čega je prešao preko nečega na vlastitu štetu i, bit će, na štetu onoga kome se nije uspjelo skrenuti pažnju kakve posljedice ishoduju ukoliko se šta prešuti.

Svakodnevni život na selu pokazivao se vrlo jednostavnim sa svoje spoljne strane, dok je u unutarnjim slojevima znao biti vrlo zamršen, nepredvidiv, hirovit, potencijalno svadljiv i izložen neugodnim nerazumijevanjima i pogrešnim zaključcima... I ja bih se te očeve rečenice često sjetio u svome životu, mnogo sam puta bilo u prilici susresti se sa raznim pretpostavljajućim hatrovima, potencijalnim zamjeranjima, uz to i s vlastitim bojaznima od pogrešna razumijevanja, pa sam usljed toga izbjegavao upozoriti, opomenuti, osloboditi vlastitu savjest od dodatnih mogućih nepravdi i komplikacija, to je ono stanje međuljudskih odnosa kada šutnja, zapravo, nije nikoje čovjekovo zlato.

Biljezi

bs-ba

2022-09-15T07:00:00.0000000Z

2022-09-15T07:00:00.0000000Z

https://preporod.pressreader.com/article/282411288169438

Islamska Zajednica