Fahrudin-ef. Muratović, gazija, učitelj i prijatelj

Povodom 30 godina šehadeta Fahrudin-ef. Muratovića

Usubotu, 29. augusta 1992. godine, Fahrudin-ef. Muratović s jednom grupom boraca Srebrenice, vraćajući se iz Konjević-Polja, na lokalitetu Šiljkovići u rejonu Buljima nailazi na četničku zasjedu. U žestokoj borbi s neprijateljem biva smrtno ranjen. Njegovi saputnici, spašavajući vlastiti život, nisu ga uspjeli ponijeti; ostao je u jednoj šumici. Nakon dva dana na istom lokalitetu pronađen je mrtav. Isti dan je donesen u rodno mjesto, gdje mu je klanjana dženaza i obavljen ukop u porodičnom mezarju u Čizmićima – Blječeva. Dženaza-namaz je predvodio njegov školski prijatelj iz Gazijine medrese Nedžad-ef. Osmić.

Sjećanje na naše šehide, najhrabrije i najčasnije insane, jedine nam domovine Bosne i Hercegovine, trebalo bi biti ispisano u očima svakog Bosanca, Bošnjaka posebno. Šehidska krv je jedinstvena po svojoj boji i mirisu, kao i naša Bosna i Hercegovina, jer je naša bosanska zemlja natopljena krvlju naših šehida. Suza u našem oku na spomen imena svakog šehida je ogledalo u kojem se vidi njihova hrabrost obojena neviđenom ljubavlju prema svojoj domovini, porodici i želji da ih, bez obzira na žrtve, svojim životima zaštite. Ovu poruku u svakoj našoj iskrenoj suzi ispisuju naši bosanski šehidi. Najhrabriji i najbolji među nama su zaustavili pomahnitale neprijatelje Bosne i Hercegovine. Mnogi su zauvijek ostali na tom putu života i smrti i zaslužili su trajno poštovanje bosanskog naroda. Naše bošnjačko biće je sazdano od mnogih unikatnih osobina, od kojih je najuočljiviji inat. Bošnjaci se rađaju s tom osobinom, ali i umiru s njom, pa je ona prisutna i kod šehida.

U ovom tekstu se prisjećamo kratakog života jednog posebnog šehida, Fahrudin-ef. Muratovića, mladića koji je rođen u mjestu Blječeva kod Bratunca 15. juna 1972. godine. Pred samu agresiju na Bosnu i Hercegovinu bio je svršenik drugog razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Tokom ramazana 1992. godine raspoređen je na ramazansku praksu u mjesto Zalužje, džemat Voljavica, Odbor Islamske zajednice Bratunac. Moj prvi susret s Fahrudin-ef. Muratovićem bio je uoči tog ramazana kada se kao teravih-imam u našem mjestu pojavio mlad, lijep i stasit mladić. Ovo je bila prilika da se svakodnevno susrećem i budem u društvu Fahrudin-efendije ili hodže Fahre, kako smo ga mi djeca od milja zvali. Običaj je u našem mjestu bio da se teravije klanjaju u kućama mještana i to svaku noć kod drugog domaćina, pošto u mjestu nije bilo vjerskog objekta. Prije ramazana jedna osoba je bila zadužena da napravi spisak i raspored u 30 kuća u kojima će se tokom mjeseca ramazana organizirati zajednički iftari i teravih-namaz. Na iftar bi svakodnevno bili pozvani imam i sve džematlije toga mjesta. Bio je to lijep običaj koji je davao posebnu draž tokom ramazana za sve postače i džematlije. Međutim, za imama je to bila velika poteškoća, jer je morao svaki dan seliti iz jedne kuće u drugu, budući da je imam tu noć nakon iftara, teravije i džematskog sijela ostajao da prenoći na toj adresi. Nama djeci je to bilo posebno zanimljivo, ne razumijevajući sve poteškoće koje je imao teravih-imam, a čini mi se da o tim poteškoćama nisu plaho razmišljali ni odrasli, a ni starije džematlije. Fahrudin-efendija je organizirao mektepsku nastavu vikendom u jednoj staroj bosanskoj kući, koja je u ovom naselju povremeno služila kao mekteb. Međutim, pošto sam bio jedan od ažurnijih polaznika mektepske nastave, a i početnik u učenju Kur’ana, imao sam veliku želju da učim Kur’an pred Fahrudin-efendijom.

Uvijek sam imao osjećaj da s posebnim uživanjem uči Kur’an, ilahije i kaside. Bio je član Hora ilahija i kasida Gazi Husrev-begove medrese zajedno s poznatim hafizima: Azizom Alilijem, Sulejmanom Bugarijem, Senadom Podojkom i Mensurom Malkićem. Imao je lijep i umilan glas. Mogli ste ga heftu slušati a da se ne umorite. Vjernici su ga rado i s posebnom pažnjom slušali. Nerijetko ste mogli vidjeti i pokoju suzu u očima, posebno kod ženskog džemata.

Već u prvoj hefti dogovorio sam se s Fahrudin-efendijom da svaki dan, nakon što dođem iz škole, imamo časove kiraeta (učenja Kur’ana). Ono što nam je otežavalo da ustrajemo u našem dogovoru, jeste što je naš hodža Fahro, pored svoje imamske misije, volio fudbal i često provodio vrijeme na stadionu Fudbalskog kluba Javor. Naravno da ni meni nije bilo mrsko otići do fudbalskog igrališta s mushafom u ruci. Časovi učenja Kur’ana nerijetko su znali biti održani baš na tribinama fudbalskog igrališta. Bili su to neobični časovi mektepske nastave, koji su u meni ostavili jedan poseban pečat i dragu uspomenu na lijepo druženje s Fahrudin-efendijom.

Odmah nakon bajramskih dana počela je agresija na Bosnu i Hercegovinu. Fahrudin-efendija Muratović ove teške dane za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu dočekuje u svom rodnom mjestu Čizmići – Blječeva. Iako nije imao ni punih dvadeset godina, uključuje se u organizaciju odbrane svoje porodice i svog rodnog mjesta. Dao je veliki doprinos tih prvih dana odbrane od agresora. Pored tih aktivnosti, zajedno s Nedžad-ef. Osmićem, obavlja osnovne imamske dužnosti u Blječevoj. Posebna aktivnost ovih mladih imama, softi (učenika

Gazi Husrev-begove medrese) bila je da organiziraju i predvode dženaza-namaze poginulim i umrlim u teškim ratnim okolnostima. Mnoge od tih dženaza su morali obavljati noću iz sigurnosnih razloga.

U subotu, 29. augusta 1992. godine, Fahrudin-ef. Muratović s grupom boraca Srebrenice, vraćajući se iz Konjević-Polja, na lokalitetu Šiljkovići u rejonu Buljima nailazi na četničku zasjedu. U žestokoj borbi s neprijateljem biva smrtno ranjen. Njegovi saputnici, spašavajući vlastiti život, nisu ga uspjeli ponijeti; ostao je u jednoj šumici. Nakon dva dana na istom lokalitetu pronađen je mrtav. Isti dan je donesen u rodno mjesto, gdje mu je klanjan dženaza-namaz i obavljen ukop u porodičnom mezarju u Čizmićima – Blječeva. Dženazu-namaz je predvodio njegov školski prijatelj iz Gazijine medrese Nedžad-ef. Osmić.

Babo Fahrudin-efendije Ejub Muratović preselio je prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mlađi brat Muamer, koji je rođen 1977. godine, ubijen je u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Majka Munira nije dugo živjela nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Preselila je s ovog svijeta 2002. godine. Fahrudin-efendija nije bi oženjen. Vrijeme neumoljivo teče, a ljudi nažalost brzo zaboravljaju, a sve to kao da je bilo jučer. Želimo da se uspomene na hrabre ljude, najhrabrije koje je Bosna iznjedrila čuvaju i promovišu svakog dana na svakom mjestu, a posebno u školama i mektebima gdje naša djeca treba da nauče ko su bili ti hrabri ljudi čija imena viđaju na spomen-obilježjima.

Fahrudin-efendija Muratović, kao i mnogi drugi, zavređuju da, u svijesti mlađih generacija, budu prisutni u prigodnim predavanjima, u organiziranju okruglih stolova, te da ih se sjećamo kroz tekuće vjerske i nastavno-edukativne sadržaje. Samo zahvaljujući takvoj vrsti sjećanja i odnosa prema našoj prošlosti i našim najhrabrijim i najčasnijim insanima, možemo kreirati našu svjetliju i optimističniju budućnost.

Naš najveći neprijatelj je zaborav! Nadam se da će ovih nekoliko redaka pomoći da se to ne dogodi.