Autoritativni / demokratski odgojni stil odgojni princip kojem trebaju težiti roditelji

“Poznata američka psihologinja Diana Blumberg Baumrind davne 1967 god., što se održalo da današnjih dana, navodi da su dvije dimenzije odgoja ključne, a to su roditeljska toplina i roditeljski nadzor. Roditeljska toplina predstavlja iskazivanje ljubavi i privrženosti kroz pokazivanje emocionalne topline i bezuvjetne ljubavi. Druga dimenzija o kojoj govori psihologinja Diana Blumberg Bumrind je nadzor roditelja koji predstvalja konstantno praćenje djeteta po principu kontinuirane neizravne kontrole. Na temelju gore opisane dvije dimenzije, psiholozi su formirali četiri osnovna tipa odgoja, odnosno odgojna stila roditeljstva: autoritaran, permisivan, zanemarujući i autoritativni odgojni stil.”

Ne postoji recept za idealno roditeljstvo. U praksi to je težak put, posut trnjem, gdje roditelj svakoga dana uči nove stvari, a metod učenja u većini slučajeva je pokušaj i pogreška. Danas, kao posljedica potrebe za individualizacijom u svim segmentima života, mnogo se izmijenio pogled na roditeljstvo i to se odražava u roditeljskim stilovima.

Roditeljstvo je jedan od najtežih i najodgovornijih poslova koje čovjek može imati. Od dana kada osoba postane roditelj, ona ne snosi odgovornost samo za sebe, već je zakonski i društveno odgovorna za drugo biće. Najčešći staratelj djetetu je otac ili majka, odnosno oboje. Pored biololoških roditelja, zakonski staratelj može biti stariji brat, očuh, roditelji roditelja, te drugi članovi porodice. Država i društvo također imaju ulogu u odgoju djece koja nemaju odgovarajuću roditeljsku zaštitu. U mnogim slučajevima djeca bez odgovarajućeg roditeljskog staranja dobivaju starateljstvo iz neroditeljskih odnosno krvnih veza. Djeca mogu biti smještena u ustanovu za zaštitu djece, hraniteljske porodice, te mogu biti usvojena. Ne postoji recept za idealno roditeljstvo. U praksi to je težak put, posut trnjem, gdje roditelj svakoga dana uči nove stvari, a metod učenja u većini slučajeva je pokušaj i pogreška. Danas, kao posljedica potrebe za individualizacijom u svim segmentima života, mnogo se izmijenio pogled na roditeljstvo i to se odražava u roditeljskim stilovima.

Tradicionalno naspram modernog roditeljstava

Tradicionalno razumijevanje roditeljstva poistovjećuje se s majčinstvom jer je ono hiljadama godina bilo nerazdvojan dio identiteta žene, dok su muškarci roditeljsku ulogu obavljali neposredno, prvenstveno putem materijalne podrške majci. Savremeno roditeljstvo ima u potpunosti drugačiji pogled na koncept roditeljstva i odbacuje tradicionalne normative o roditeljstvu, stavljajući majku i oca u istu ravan u svim segmentima roditeljske uloge.

Roditeljski odgojni stilovi

Kada je riječ o tipovima roditeljstva, poznata američka psihologinja Diana Blumberg Baumrind, sada već davnih 60-ih godina 20. stoljeća, došla je do spoznaje koja se održala i do danas, da su dvije dimenzije odgoja ključne, a to su roditeljska toplina i roditeljski nadzor. Roditeljska toplina predstavlja iskazivanje ljubavi i privrženosti kroz pokazivanje emocionalne topline i bezuvjetne ljubavi. Druga dimenzija o kojoj govori psihologinja Diana Blumberg Bumrind je nadzor roditelja koji predstavlja konstantno praćenje djeteta po principu kontinuirane neizravne kontrole. Na temelju gore opisane dvije dimenzije, psiholozi su formirali četiri osnovna tipa odgoja, odnosno odgojna stila roditeljstva: autoritaran, permisivan, zanemarujući i autoritativan odgojni stil. U praksi se često susureću kombinacije navedenih roditeljskih odgojnih stilova, rijetko roditelji gaje dominantno jedan stil, ali uvijek jedan od stilova dominira. Teorija nam govori da je ideal roditeljstva težnja ka autoritarnom odgojnom stilu, u što većem broju životnih situacija.

Autoritaran / strogi odgojni stil

Autoritarni odgojni stil je odgojni pristup roditelja, odnosno staratelja, čiji su značajni elementi dominantno bili prisutni u balkanskom društvu unazad tridesetak godina. Ovaj odgojni stil se manifestuje kroz strogog, emocionalno hladnog i slabo dostupnog roditelja s izraženim očekivanjima od djeteta čiji je roditelj / staratelj. Dijete nema pravo na slobodu mišljenja, jer roditelj je taj koji kreira samostalno svaki element njegovog života, na način da dijete uči poslušnosti tako što postavlja pravila koja ne objašnjava, postavlja nefleksibilne granice, a prekršaje strogo i drakonski kažnjava. Djeca roditelja koji prakticiraju autoritarni stil odgoja su sklona učestalim promjenama raspoloženja, povlačenju, depresivnom raspoloženju, bojažljivosti, anksiozno-depresivnoj simptomatologiji, niskom samopoštovanju i samovrednovanju.

Permisivni / popustljivi odgojni stil

U posljednje vrijeme smo svjedoci da sve veći broj roditelja ima permisivan odgojni stil, koji nije adekvatan i posljedice ovakvog odgoja su vidljive u negativnom smislu već kod djece predškolskog uzrasta, koja se ponašaju kao “mali kraljevi, dok su tu roditelji u ulozi sluge”. Ove roditelje odlikuje pretjerana emocionalna osjetljivost prema djetetu, pružaju ljubav, podršku, na način da su tu uvijek za dijete, ali pravila, obaveze i zahtijeva prema djetetu skoro da i nemaju, imaju slabu kontrolu bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem. Osnovni zadatak ovog tipa roditelja jeste udovoljavanje svim djetetovim željama, prohtijevima i htjenjima. Ovaj odgojni stil je oprečan, maloprije navedenom autoritarnom odgojnom stilu. Ukratko kazano, oba odgojna stila ostavljaju velike negativne posljedice na mentalno zdravlje djece i njihovu prilagodbu vršnjačkoj skupini, a kasnije društvenom okruženju. Djeca roditelja koji gaje permisivan odgojni stil pokazuju već u ranim godinama nesigurnost, slabo se snalaze u vršnjačkoj skupini, često su impulsivna i slabo kontrolišu svoje emocije te su sklona agresivnim ispadima kada se pred njih stave pravila i odgovornosti.

Indiferentni / zanemarujući odgojni stil

Nažalost sve je veći broj roditelja s ovim roditeljskim odgojnim stilom, a koji je dokazano najpogubniji za psiho-fizički razvoj djeteta. Roditelji koji primjenjuju ovaj stil odgoja emocionalno su hladni, nezainteresovani, ravnodušni i egocentrični te je njihova pažnja konstantno usmjerena prema njima samima, dijete u njihovom životu često ima sporednu ulogu. Od djeteta nemaju očekivanja, ne postavljaju granice djetetu. Za djecu roditelja s indiferentnim odgojnim stilom se kolokvijalno kaže da ih odgaja “ulica”. Zbog ovakvog odnosa roditelja / staratelja djeca se često nađu na marginama društva i kao odrasle osobe često postaju širi društveni problem koji moraju da rješavaju službe lokalne i šire zajednice. Kartakteristike djece indiferentnih roditelja su izrazito nisko samopoštovanje, neprijateljski stav prema vršnjacima, a kasnije kao odrasle osobe pokazuju izrazit otpor društvenoj zajednici, loš školski uspjeh, izrazit otpor pravilima i odgovornosti , a u periodu adolescencije česta je maloljetnička delinkvencija.

Autoritativni / demokratski stil odgoja

Autoritarni odnosno demokratski odgojni stil je najadekvatniji stil roditeljstva koji pomaže da roditelji pripreme djecu za budućnost. Ovaj tip roditelja je emocionalno topao, osjetljiv na potrebe svoga djeteta i poštuje prava djeteta, pomenute potrebe zadovoljava tako što dosljedno pruža dovoljno neuslovljene ljubavi i podrške. Paralelno s time pred svoju djecu postavljaju određene odgovornosti i zahtijeve primjerene životnoj dobi djeteta. Odluke donose zajedno s djetetom, po principu što dijete više odrasta i sazrijeva delegira mu se više zahtijeva i odgovornosti, čime se kod djeteta potiče kreativnost, odgovornost, samokontrola, orginalnost i samovrednovanje.

Požuri polahko

Pročitah nedavno tekst katoličkog svećenika o “aktivnom kršćanstvu” u kom, pored ostalog piše: “Više nije dovoljno hodati. Treba aktivno hodati. Više nije dovoljno šetati. Treba aktivno šetati. Više nije dovoljno stariti. Treba aktivno stariti. Sve što je čovjeku prirodno i normalno činiti više nije dovoljno. Sve to treba biti aktivno. I ne samo to. Čovjeka zaglupljuju izjavama da ne zna prirodno hodati, šetati, odrastati, stariti nego postoje raznovrsni treneri aktivnosti. Trener za hodanje. Trener za šetanje. Trener za starenje. Uskoro neće biti dopušteno umrijeti prirodno i ljudski. Morat ćete aktivno umirati uz pomoć trenera za umiranje. On će vam pomoći ne samo da umrete, on će vam pomoći da aktivno umrete.”

Ove me riječi podsjetiše na pojavu koju dobro iskazuje rečenica kćerke koja nakon poroda govori majci: “Ne znaš ti majko kako je djecu rađati!”

Živimo u vremenima imperativa stalnog insistiranja na promjeni do mjere da promjena postaje svrha sama sebi.

Ljudski kapital se definira kao produktivni potencijal znanja i aktivnosti pojedinca. U svijetu globalizacije, ključni ekonomski resursi više nisu rad, kapital i zemlja, već znanje. Ali znanje se najčešće reducira na informaciju bez razumijevanja uzroka i posljedica što znanje čini znanjem. Kako potrošnja postaje glavni fokus društvenoga života, dolazimo u fazu potrebe za proizvodnjom i potrošnjom znanja reduciranog na informaciju. Postavlja se pitanje da li današnje insistiranje na “aktivnom” proizilazi iz zaključka nedovoljnosti jučerašnjeg “(ne)aktivnog” ili se samo radi o želji da se jučerašnje zamijeni novim?

U zadnjem dijelu teksta kojim sam počeo ovo pisanje, referirajući na refleksiju ovog “aktivizma” na kršćanstvo autor primjećuje: “Posljedice aktivnog kršćanstva nisu bezazlene. Aktivno kršćanstvo prezire i odbacuje povučen, kontemplativan redovnički život koji je za Crkvu iznimno bogatstvo. Takav život je neaktivan, dakle nije kršćanski. Aktivno kršćanstvo također unosi i nemalu zbunjenost kada ustaljene kršćanske prakse molitve, pobožnosti, vjerovanja u Crkvi hoće po svaku cijenu učiniti aktivnijima iako ono samo ne zna objasniti zašto je dosadašnji kršćanski život bio neaktivan.”

Ova razmišljanja koja pročitah djeluju mi sasvim poznato. Nije samo kršćanstvo i Crkva suočena s posljedicama ovakvih trendova i razmišljanja, mislim da je svaka religijska zajednica suočena s ovim problemima. Opetovani mevludski programi postaju “dosadni”, stare ilahije i kaside, stari ćilimi u džamijama i stara ozvučenja, stari imami, stari propisi… Izgled i tehnika se stavljaju u prvi plan, a pritom zaboravlja suština ili u najmanju ruku svjedočimo da nedostaje njen efekat. I u vjerskom dolazimo do stanja kad nam je “kuća puna hrane al’ smo gladni jer nam se ne jede ono što ima nego ono što nema.”

Ko je iole shvatio srž islama, jasno mu je da islam znači aktivnost. Islam znači činiti. Suprotstavljati se zlu, destrukciji i nazatku, a zagovarati, pomagati i činiti dobro, hajr i voditi u napredak.

Muslimani često s pravom naglašavaju da je jedna od najznačajnijih odrednica njihove vjere, islama: elemru bil-ma’rufi ve-nehju anil-munker – promicanje dobra i odvraćanje od zla. Kada bismo nauk islama trebali sažeti u jednu kratku rečenicu, bilo bi dovoljno kazati da islam ima dva osnovna šarta: vjerovati i činiti dobro. U takvoj postavci postavlja se pitanje šta znači biti “aktivan musliman”. Je li to znači tek biti istinski musliman, po ovoj prethodno postavljenoj definiciji, vratiti se istinskom značenju pojma musliman, ili dodati nešto više na ovaj osnovni pojam?

”Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti (bogobojaznosti), a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 2)

Islam je vjera sredine, često to ustvrđujemo. S druge strane, “aktivna aktivnost” često traži žurbu koja je šejtanski posao.

Materijalizacija i banalizacija vjerskog

U praksi “biti aktivan” danas je “in”. To je imperativ koji podrazumijeva i odrednicu vidljivosti da bi se dokazala ta aktivnost – bitno je pokazati svoj uspjeh bez nužnog pokazivanja rada, truda i zalaganja u njegovom ostvarivanju.

Biti aktivan se izjednačava s društvenim aktivizmom koji se u javnom diskursu uglavnom definiše kao “poduzimanje određene akcije kojom se otvoreno i transparentno radi na postizanju i ostvarivanju određenih društveno-političkih ciljeva i koristi”.

Aktivna vjera, bilo da se radi o islamu, kršćanstvu ili nekoj drugoj, podrazumijeva da se nosioci aktivnosti takmiče s fudbalskim, košarkaškim i drugim susretima, s koncertima velikih pop, rok, ili kod nas turbo-folk zvijezda itd. Očekivani rezultati se određuju prema mjerilima dijametralno suprotnih pojava.

Aktivnost danas, u osnovnom izričaju, biva sve češće mjerena pojmovima i terminima industrijske revolucije, materijalističkim gledanjem na svijet i, u konačnici, se pokušava svesti na klasični konzumeristički šablon.

Dok su tradicionalni potrošači orijentirani podmirivanju osnovnih potreba, savremeniji su motivirani širim i (samo)obnavljajućim spektrom želja i žudnji: stalno žudjeti za nečim i težiti nečemu postalo je kulturnim imperativom i samo sebi svrhom.

Ne mogu se oteti utisku da se isto dešava i s onim što podrazumijevamo s pojmom “dave” u islamu. Vrijednost nekog predavanja danas se ocjenjuje rečenicom “tražila se stolica više” u sali i sl. Nerijetko broj slušalaca određuje stepen ozbiljnosti i unesenosti predavača u ono što izlaže, makar često teme koje se izlažu i ne bile za šire krugove. Brojnost postaje sve izraženije mjerilo, uz “dnevnicu” koju ta aktivnost podrazumijeva.

U ratnom vremenu, dok su se šire narodne mase osvještavale u vjerskom smislu, formiralo se mišljenje da su problemi s kojima se kao vjernici suočavamo uzrokovani manjkom vjerskog znanja. Nismo imali knjiga, studija, tekstova, fetvi, hadisa, tefsira… Krenula je hiperprodukcija prevođenja i štampanja što je danas dovelo do tog da imamo biblioteke islamske literature na bosanskom jeziku. Efekat toga kod velikog broja vjernika prouzročio je tzv. “google alime” i “internet šejhove” a u konačnici nas doveo do “online vjernika”. Danas je bolje javnu dovu proučiti na Facebooku nego u džamiji jer rijedak je džamijski džemat koji će vam priskrbiti nekoliko hiljada “Amin” što društvena mreža može.

Dok nam tradicija ukorijenjena u samom sunnetu Poslanika, a.s., daje primjere “podmirivanja osnovnih potreba” u vjerskim imperativima – danas imamo, kao i kod potrošnje opštih dobara, pojavu imperativa stalne žudnje za nečim što postaje sebi samo svrha. Dijeljenje propisa samo da bi se dijelili, hadisa samo da bi se citirali, normi samo da bi se deklamovale. Ako se duži period ne nudi nešto novo, javlja se loša ocjena rada iako, ruku na srce, živimo u okolnostima u kojima je stabilnost postojećeg itekakav uspjeh. U ovim novim htijenjima, vjera umjesto stabilnosti i stalnosti odgovara na neprestano očekivanje promjena.

Hoćeš kupit dova, imam dobrih dova...

U isto vrijeme zadati parametri društvenog aktivizma vode nas u lažnu sliku. U ideju da od mnoštva slabih vojnika može da se napravi jaka vojska. Biva važan kvanitet, a ne kvalitet. Prosto rečeno vrlo često na neke skupove privlačimo ljude “muzikom”, a tema nije muzika. Švedski sto nakon tribine ne služi kao nagrada ili “uzgredno” okrepljenje prisutnih nego kao glavni mamac da uopšte na taj skup dođu.

Online vjernici imaju spremljene foldere čestitki za bajrame i mubarek dane, foldere odabranih hadisa za odabrane događaje i drže ih na istom disku s odabranim folderima s putovanja, svadbi, teferiča, koncerata itd.

I dešava se mnogo puta viđen paradoks. Dok su muslimani prošlosti iznjedrili društvo čiji su naučnici mjerili opseg zemlje, istraživali rad ljudskih organa i dolazili do naučnih dostignuća koja su olakšavala život svim ljudima na Zemlji, mi danas formiramo foldere sa slikama saća i meda gdje je pčela ispisala “Allah”, limuna na čijoj kori se formiralo nešto nalik arapskom ispisu imena “Muhammed”, a intimne razgovore o iskustvima borbe za odbranu vjere i života u agresiji 1992-1995. godine često prekidamo upadicama “Je l’ bilo kakvih kerameta? Je l’ gdje puška sama pucala – ako nije, ako je trebao hrabar insan da stisne obarač onda to i nije nešto aman.”

To je sve zgodno i atraktivno ako se izbaci u eter, na društvene mreže, u razgovore.

“Znaš li ti da Poslanik nije potirao vrat kad je uzimao abdest?”, postaje pitanje kojim se mjeri veličina ilma i dokazuje udubljenost u okeane islamske znanosti. Takva pitanja i upadice su atraktivne kao i potraga za meselama pa i hadisima koji se valorizuju kao i auto na autopijaci. Da je što manje korišten, jer takav uzdiže onog ko ga prvi ispali u eter. Iako istraživanje apokrifnih hadisa ima svoje mjesto u hadiskoj nauci, pitanje je kome treba popularizacija takvih zbirki. Osim možda onima kojima je bitno da su hadisi i da se može dobro prodati.

“Hoćeš kupit dova, imam dobrih dova?”, uporno mi navraća i nudi putujući trgovac knjiga.

U eter isplivavaju primjeri ashaba koji su bili bogati i društveno uspješni, a sve manje ima aktivnog prostora za aktivno promišljanje Vejsila Karanija i sličnih primjera o kojima nema zabilježenih “dunjalučkih uspjeha” za stavljanje na mrežu. Bit kod Boga

velik, a na dunjaluku mali nije u duhu današnjeg trenda.

Nebeski otisci nisu nam bitni, pogotovo ne oni koji nužno ne znače i vidljive dunjalučke. Sve češće se povezuje uspjeh na dunjaluku s uspjehom na ahiretu – mada na ovaj način koji mi koristimo nemamo potvrdu ni u Kur’anu ni u hadisu. Ako svojim znanjem ne možeš zgrnuti pare, ti i nisi znalac – pravilo je koje i vjerskim krugovima ustoličuje novac na vrh ljestvice vrijednosti.

Velike misli koje (ne)obavezuju

Nedavno sam imao priliku da se povodom jedne manifestacije vezane za obilježavanje određene bitke iz prošle agresije nađem u službi predavača. Bezmalo sam bio iznenađen sastavom odabranog društva “s ovu stranu pozornice”. Da ne kažem koliko je primjetno bilo njihovo razočarenje kad su shvatili da su pozvali nekog ko je osim tog učešća u borbi danas “niko i ništa”. Uzdizati borbu, a borce smatrati malim je pogrešno. Nabrajat hadise, a izbjegavati one koji po njima rade je pogrešno. Formirati mišljenje na osnovu izvještaja i prezentacija bez upoređivanja sa stanjem u društvu je pogrešno. Uzdizati samo ono što je lajkano i vrednovat stvari samo po tome koliko ljudi možeš okupiti je većinom pogrešno.

Na istom skupu mi jako aktivan – i u toj aktivnosti uspješan vjernik – reče kako ne smijem biti zadovoljan s malim.

“Da sam ja učestvovao u ratu ne bih se zadovoljio težnjom manjom od toga da budem general”, reče mi.

Njegove riječi su se veoma svidjele društvu. Uskoro i ostali počeše odobravati, slično nabrajati i hvaliti takav stav.

“Stanite malo”, rekoh mu. “Zaboravljamo jednu, po meni, jako bitnu činjenicu. To što ti nisi nikako učestvovao u odbrani a mogao si, a ja, makar kao i običan vojnik, jesam, mene čini generalom za tebe.”

Ova moja teza nije prihvaćena kao realna. Posta on general na osnovu iznesenog stava, ja unatoč tome što smo okupljeni radi bitke u kojoj sam krvario za “ideale” samo još više padoh u društvenoj hijerarhiji.

Društvo počinje ličiti na društvene mreže. Profili su krcati citatima velikih mudraca, naučnika, književnika, pjesnika, ali radi se o copy-paste reprodukciji u kojoj sve te velike riječi izgledaju jadno kad se upare s prethodnim postovima onih koji ih dijele. Danas Rumi u ljubavi, jučer Bukovski o nevjeri, sutra vic o Sulji i Muji... Svaki citat u svojoj kategoriji možda i smislen, u pomiješanosti oprečan i negirajući jedan prema drugom. Istu zbrku imamo i u motivacionim govorima, među kojima ima i onih s islamskim predznakom.

Da se vratim aktivizmu. Aktivan musliman je, prije svega, musliman koji obavlja molitvu, posti ramazan i ostale “jednostavne” odrednice sadržane u islamskim šartima. Ako je neko preskočio ove šarte ili neke od njih – uzalud se kititi s njim i njegovom popularnošću u svijetu. Možemo patriotski, kao našim sunarodnjakom, ali ne i kao s muslimanom vjernikom.

Politički aktivan vjernik klanja pet vakata, a ne samo džumu i bajrame. I bez namaza on ostaje politički aktivan, ali čemu mu prišivati ovaj atribut?

Čemu čitavo ovo pisanje ustvari? Iz želje da napomenem, upozorim i sebe i druge kako “biti aktivan” na način kako se promovira u sadašnjem vremenu može vrlo lahko od “vjernika” koji ne praktikuju vjeru napraviti modele uspješnosti, a vjernike praktičare (a po meni drukčiji vjernik i ne može biti) predstaviti kao zaostale i retrogradne.

Ko misli da pretjerujem, s oprezom nek’ prohoda našim dženazama. Sve češće se na dženazama “uglednih” čuje imamska rečenica “Hoćemo li mu halaliti eventualne grijehe?”Hoće li nam “zafaliti” hadisa i ajeta?Aktivan život – da. No, vjera je vjera i ona je aktivna po prirodi pa ako joj dodamo imperativ neke nove aktivnosti, to može biti kontraproduktivno. Nije rješenje naših problema u proizvodnji bezalkoholne pive, bezharamnih intimnih odnosa, bezharamne kamate, nego u stasavanju generacija koje pivo ne smatraju nužnim nit’ bitnim uopće, kao i ostalo nabrojano.

Imamo mi i danas takvu generaciju, samo niko ili malo ko joj izlazi u susret jer je na oko malobrojna i neprimjetna. A takva je budući da živi sistem vrijednosti po kojem je bolje dobro djelo koje se sakrije i od sebe nego li ako se tim djelom zakiti šest društvenih mreža.

Nije rješenje načiniti “Acu Lukasa” muslimanom pa napunit Skenderiju. Čemu, na kraju krajeva, služi puna Skenderija ako su džamije od 50 kvadrata poluprazne?

Sve češće iz nekih muslimanskih mišljenja proviri nešto što liči na mogućnost da nam počne “faliti” hadisa i ajeta kako bismo zadovoljili trenutnu, aktuelnu, najčešće površnu temu ili zapitanost.

Zamisli samo koliko bi sljedbenika na društvenim mrežama privukao neki hadis da kocka nije haram? Da mi ga je gdje naći mogao bih postati popularan a tek bogat – pa kockarnice su najčešći oglašivači na internetu…

Kad se okrenemo današnjim vrijednostima u društvu i prihvatimo ih kao mjerodavne, onda nam ne ostaje drugo nego da gledamo kako islam prilagodit njima. Kako LGBT ugurat unutra, kako transrodnost, kako ostalo. Nemojmo misliti da je nemoguće, pa i bez tog smo učinili mogućim laž, ogovaranje, sumnjičenje, raspravu, mito, korupciju... Sve to, i pored kur’anskih zabrana, postoji i cvjeta u muslimanskim društvima. Zašto očekivati da neće i ovo, ako smo spremni novac i dunjaluk staviti na vrh ljestvice svih dunjalučkih vrijednosti.

Kako iskušenja podižu prag, mi idemo za njima. Od jasnog bluda nekad, dolazimo u stanje “nek bar nije isti spol”. No, hoćemo li živjeti vjeru zadovoljavajući se da budemo light verzija nevjerskog svjetonazora? Postoji li crvena linija i čemu služi? Crkva je u strahu da ne izgubi vjernike donijela niz necrkvenih i nekršćanskih reformi, hoćemo li se i mi povoditi za njom?

Strah od beznačajnosti. Šta je uspjeh, šta neuspjeh?

U jednom trenutku sam, u ratnim vremenima, promaknut u komandni kadar. Čak sam u tom periodu i prilično visoko činovan. No, nisam bio čovjek za te funkcije. Bio sam dobar za strijelca – pješadinca. Zašto, u današnjem narativu o uspješnosti, neko hoće oduzeti važnost tom postignuću? Zašto je danas to malo i nedovoljno? Zašto je malo i nedovoljno biti dobar imam, a uspjeh biti glavni imam, muderris, sejran-vaiz, direktor ili sl? Zašto je malo biti majka, domaćica, žena muslimanska – zašto se mora biti “aktivan i aktivna”, neko i nešto izvan toga da bi se kao bilo išta? Zašto je malo biti čitatelj knjiga nego se mora biti pisac – pa vidimo li da skoro imamo više pisaca nego čitatelja? Zašto, na kraju krajeva, u svoje običaje unosimo da na svečanostima po pet puta ponavljamo nazočne funkcionere koji su prisutni a jednom ili nijednom one ili ono zbog čega je svečanost upriličena? Gdje počinje uspjeh, bitnost, značaj?

Ponovo čitam ovaj tekst čije sam dijelove citirao na početku i na um mi padaju kur’anske riječi: “Svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.”

Nije u stagnaciji vjerski život samo kod muslimana. U stagnaciji je vjerski život i inače. Dva istinska vjernika, koja pripadaju različitim religijama, lakše će naći zajedničku riječ od dva pripadnika iste religije koja na religiju gledaju kao na kraljevstvo nebesko i kraljevstvo zemaljsko.

Kako jednom napisa akademik Enes Karić, nama treba “I mošus hazreti Fatime i mošus hazreti Aiše” i primjeri Hazreti Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije ali i primjeri Bilala, Ebu Zerra, Vejsila Karanija, Rabije Adevije, Hasana Basrija…

Sasvim je dovoljno hodati. Samo treba zahvaljivati Bogu što hodaš. Sasvim je dovoljno šetati. Treba zahvaljivati Bogu na vremenu za šetnju. Sasvim je normalno stariti. Treba zahvaljivati Bogu što starimo. Ne treba nam trener za hodanje – samo pogledajmo one koji ne mogu. Trener za šetanje – pogledajmo one koji nemaju kad. Trener za starenje – sjetimo se onih koji su ubijeni u cvijetu mladosti. Sasvim je uredu ne biti poznat fudbaler, političar, književnik. Sasvim je uredu biti “samo” vrijedan, običan čovjek.