ČIJI SU vjeroučitelji

U novembru je održana konferencija povodom obilježavanja 30 godina od pokretanja Islamske vjeronauke u Bosni i Hercegovini. Tri detalja s ove konferencije učinili su mi se upečatljivim

Prvi jeste da je konferencija jedna od bolje organiziranih u posljednje vrijeme u okviru Islamske zajednice, prije svega jer izlagači nisu konferenciju opteretili teorijom nego su prenijeli ‘realnost’ Vjeronake kroz prezentacije iskustva i terenskih istraživanja. Drugo, Islamska vjeronauka bi trebala biti više u fokusu Islamske zajednice ako se uzme u obzir da je veći broj učenika na vjeronauci nego u mektebu, te da su učenici izloženi brojnim izazovima. Treće, kako je tok konferencije odmicao izostanak tematskog povezivanja vjeronauke i mekteba, vjeroučitelja i muallima pa na određen način i sistema Islamske vjeronauke i misije Islamske zajednice dolazio je sve više do izražaja.

Nije do Islamske zajednice, već do nas uposlenika

Na završnici konferencije o Islamskoj vjeronauci jedan izlagač je kazao ono što bi se moglo čuti na drugim mjestima, ali ne bi trebalo na konferenciji u okviru Islamske zajednice, naročito u kontekstu koji se potencirao. Naime, izlagač je kazao, želeći istaknuti važnost inovacija ili potencirati svoju ličnu opredijeljenost ka inovacijama, kako je Islamska zajednica tradicionalna i u njoj inovacije teško prolaze. Kao takva suviše je usmjerena na prošlost i tradiciju. Prvo, kao uposlenici Islamske zajednice ne bismo je trebali nikada reducirati na neku organizaciju okamenjene tradicije, naročito u javnosti u kojoj ordiniraju osobe koje žele opisati tako Islamsku zajednicu i još gore – kao onu koja ima sve manje dodira sa stvarnošću. Tradicija je samo jedan segment Islamske zajednice kojoj ona nikada nije bila potčinjena kao nekoj svetosti, već je samo koristila i njegovala njene vrijednosti. Ako bi se poredila s bilo kojom sličnom zajednicom u svijetu ona bi se prije mogla opisati avangardom, uzimajući u obzir sva njena učenja i odluke, krenuvši od oscilacija u mezhebu.

Ako tim isticanjem tradicionalnog u njoj želimo kazati da nije spremna za pravovremeno uvođenje inovacija onda treba biti iskren: nije Islamska zajednica duboko zaronjena u tradiciju, već njeni uposlenici nisu (bili) spremni učiniti iskorak nego su u okviru svog konformizma mogli ponavljati u svakom trenutku da se nešto ne može, da je teško, da neko nešto ne da u Islamskoj zajednici ili da ne treba, jer smo čuli i frapirali se da je bilo ljudi u Islamskoj zajednici koji su bili protiv uvođenja Islamske vjeronauke, ali se nadamo da su promijenili mišljenje.

Stoga, bilo bi pošteno nazvati pravim imenom naše (ne)kompetencije i prozvati imenom i prezimenom ako postoji neko ko nešto ne dozvoljava u pravcu uvođenja inovacija, a ne indirektno optužiti cijelu Islamsku zajednicu kao neku zajednicu nazatka, a ne napretka. Primjera radi, kao što je Preporod mogao imati aplikaciju možda i ranije, ali nije se niko time bavio na adekvatan način, tako su se isto QR kodovi mogli naći i ranije u udžbenicima, a ne u posljednjoj generaciji, jer ovaj kod je izmišljen prije dvadesetak godina. To što se tek sada pojavljuje u našim udžbenicima je svojevrsni napredak, ali i krivica nas koji smo radili na inovacijama u Islamskoj zajednici, kao što je krivica što nismo bili u stanju do sada digitalizirati određeni sadržaj, sofisticirati ga shodno savremenim trendovima i učiniti ga dostupnim na internetu itd. Ne mogu se iskoraci u Vjeronauci, koja može biti ogroman potencijal i za razvoj same Islamske zajednice, praviti shodno dosadašnjoj praksi ako ona pokazuje tromost, ne mogu se inovacije razvijati polahko, u okviru unaprijed zacrtanog budžeta na koji nije bilo adekvatnih reakcija odgovornih ljudi, onako kako smo navikli desetljećima u ovom brzo promjenjivom svijetu.

Jesu li imami i vjeroučitelji dva svijeta različita

Kakva je saradnja vjeroučitelja i muallima odnosno imama u džematima? Neko bi mogao reći da je odlična, ovisno o mjestu, ili zadovoljavajuća, ali to bi trebalo adekvatno analizirati. Znamo da bi vjeroučitelj trebao dobiti preporuku muftije za rad u nekoj školi, ali postoje slučajevi da vjeroučitelj jednostavno ignorira Islamsku zajednicu. Izuzeci nisu pravilo, ali i pravilo može biti problem ako je samo formalne prirode. Sve se manje govori o vidljivim rezultatima saradnje vjeroučitelja i muallima i stječe se dojam da su to dva svijeta ne različita, ali itekako odvojena.

Bilo bi zanimljivo vidjeti na koji način vjeroučitelji doživljavaju Islamsku zajednicu kao i mekteb. Poznajem vjeroučitelje koji ne percipiraju ili ne doživaljavaju Islamsku zajednicu ništa drukčije od nekog nastavnika matematike, osjećaju se dovoljno neovisnim o bilo kakvoj vezi s njom, kao i imame koji nikada nisu uspjeli ostvariti konkretnu saradnju s vjeroučiteljima što je posebno izraženo u većim sredinama. Naravno, ove informacije i slučajevi koliko god pouzdani bili nisu relevantni kada se ne zna koji je procenat takvih vjeroučitelja i slučajeva. Vjeroučitelji s učenicima mogu biti Islamska zajednica ili, pak, u vremenu individualizacije i urušavanja religijskih institucija smatrati je nekom tradicionalnom institucijom, organizacijom „nekih tamo pojedinaca“. Znamo da je vjeronauka tu radi podrške u izgradnji ličnosti, ali u Bosni, shodno (do) sadašnjem iskustvu, mladi muslimani moraju razvijati i biti svjesni svojih institucija. Naše stanje nije kao u nekim evropskim zemljama u kojima je važno doprinijeti izgradnji pojedinaca bez obzira kome i gdje će sutra pripadati. Također, kada bi postojala bolja usklađenost vjeronauke i mekteba, vjeroučitelji bi se mogli više fokusirati na duh islama, razgovore s učenicima, temeljitiju obradu savremenih pitanja i jedno vjersko iščuđavanje o čemu je govorio akademik Enes Karić na konferenciji.

Ako i postoji formalna veza s muftijstvom, ne znači da vjeroučitelj ima saradnju s lokalnim džematom ili medžlisom odnosno da postoji i neka vrsta sinergije. Vjerovatno muallimi u mektebu imaju veću potrebu za vjeroučiteljima nego obratno, jer znatno je veći broj učenika koji pohađaju Islamsku vjeronauku nego mektepsku nastavu i pitanje je na koji način se podstiču, barem indirektno, mladi na vjeronauci da idu u mekteb i budu dio džematskih i medžliskih projekata. Također, treba li to prepustiti dobroj volji vjeroučitelja koji imaju Nastavni plan i program i nemaju obavezu biti prošireni džemat u školama? Kao nijedan drugi predmet Islamska vjeronauka ima svojevrsnu autonomiju i mogućnost da se kreira program koji bi strateški mogao prelaziti granice običnog predmeta. Za to treba postojati svijest i volja u Islamskoj zajednici te spremnost da se obrazuju i buduće generacije vjeroučitelja koji će biti ljudi iste misije koju žive i imami i koji neće sutra u slučaju izmijenjenih okolnosti umjesto s Islamskom zajednicom biti paralelno s njom ili naspram nje.

Bilo bi pošteno nazvati pravim imenom naše (ne) kompetencije i prozvati imenom i prezimenom ako postoji neko ko nešto ne dozvoljava u pravcu uvođenja inovacija, a ne indirektno optužiti cijelu Islamsku zajednicu kao neku zajednicu nazatka, a ne napretka.