Anksioznost i opsesivno-kompulzivni poremećaj

Savremena psihijatrijska klasifikacija ukinula je kategoriju neuroza, a poremećaje koje je ta podjela uključivala, podijelila je u nekoliko novih, jasnije određenih razreda: anksiozne poremećaje, somatoformne poremećaje i disocijativne poremećaje.

Kod anksioznih poremećaja, anksioznost je jedini ili glavni simptom. U tim poremećajima riječ je o pretjeranom stanju pobuđenosti koje je obilježeno neizvjesnošću, tjeskobom i strahom. Anksioznost se definiše kao stanje u kojem je objekt nepoznat, opasnost i prijetnja dolaze od samog sebe, opis anksioznosti je nejasan, trajanje dugo i obično hronično. Anksioznost je neizbježna u svakodnevnom životu i ona je automatski odgovor čovjeka na doživljaj opasnosti. Prema tome, može se zaključiti da je ona vrlo česta emocija koja dolazi u različitim oblicima što znači da se može posmatrati kao kontinuum, na čijem je jednom kraju normalna, svakodnevna anksioznost, a na drugom patološka. Određeni stepen anksioznosti je koristan u svakodnevnom životu jer nas informiše o opasnosti, odnosno djeluje u situacijama koje nas brinu ili plaše i na taj način pomaže boljoj pripremi za situacije s kojima se suočavamo. Dakle, ona tu ima adaptivnu funkciju, da nas pripremi na životne neprilike, međutim katkad anksioznost svojim intenzitetom i kvalitetom može preći u poremećaj. Postaje patološka kada se javlja neovisno o opasnosti, kada postoji dugo nakon stresa ili prestanka opasnosti te kada narušava normalno funkcionisanje osobe.

Također, patološka anksioznost se razlikuje od normalne i u tretmanu. Kod normalne anksioznosti dovoljno je osobu smiriti te će se anksioznost spontano povući nakon prestanka opasnosti, dok osoba s patološkom anksioznošću treba provesti potpunu psihijatrijsku / psihologijsku evaluaciju i posmatranje i odabrati oblik tretmana ovisno o kojem je poremećaju riječ.

Kada govorimo o patološkoj anksioznosti, to je opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP). To je poremećaj koji zahvata sve dobne skupine, djecu, adolescente i odrasle osobe, a često se javlja nakon stresnih životnih događaja (trudnoće, poroda, sukoba u obitelji ili na radnome mjestu i sl.). Obilježava ga obuzetost prisilnim mislima, nelagodom, strepnjom i zabrinutošću što dovodi do anksioznog stanja te izaziva prisilno iracionalno ponašanje s ciljem smanjenja anksioznosti. Tih se negativnih-prisilnih misli pojedinac ne može riješiti isto kao ni takozvanih kompulzija, odnosno radnji koje mora obavljati. U punom obliku ovaj poremećaj značajno pogađa životno funkcioniranje i kvalitetu života pojedinca.

Obilježja opsesivnokompulzivnog poremećaja

Opsesivno-kompulzivni poremećaj dijagnosticirat će se kada su opsesije (prisilne misli, ideje, predodžbe) ili kompulzije (radnje, prisile) ili jedno i drugo, prisutni većinu dana u trajanju od najmanje dvije sedmice. Jedan od uvjeta dijagnosticiranja ovog poremećaja je da ti simptomi nisu posljedica neposrednog fiziološkog utjecaja psihoaktivnih tvari ili opšteg zdravstvenog stanja. Opsesije su prisilne, ponavljajuće misli, ideje, poticaji koji se doživljavaju kao nametljive i neprimjerene te izazivaju anksioznost i nelagodu. Najčešće su opsesije ponavljajuće misli o zarazi (npr. mogućnost zaraze rukovanjem s drugom osobom), ponavljajuće sumnje (npr. jesu li vrata ostala otključana), potreba za određenim rasporedom stvari (npr. intenzivna nelagoda ako su stvari u neredu ili asimetrično raspoređene), agresivni i zastrašujući poticaji (npr. udaranje nečijeg djeteta, seksualne maštarije). Takve misli, porivi ili slike ne predstavljaju uobičajenu brigu oko svakodnevnih problema (npr. problemi na poslu, finansijski problemi) i nisu vezani za stvarne životne probleme. Osim toga, osobe s OKP-om nekad prate i precijenjene, uveličane misli. To su zablude s jakim emocionalnim nabojem kojih pojedinac većinom nije svjestan, a koje mogu prerasti u bolesne ideje isključivosti i preuveličana značenja (npr. o sebi kao o posebnoj ličnosti).

Istraživanja su pokazala kako su te misli u usporedbi s negativnim mislima, opsesijama i kompulzijama otpornije na liječenje bez obzira o kojem se pristupu radi. Također se pretpostavlja kako su precijenjene misli kod osoba s OKP-om povezane s kognitivnim poremećajima OKP-a te da ta vrsta OKP-a može imati osobine slične šizofreniji po pitanju kognicije. Nadalje, kompulzije su ponašanja (npr. često pranje ruku, slaganje, provjeravanje) ili psihičke aktivnosti (npr. tiho ponavljanje riječi, brojanje) za koje osoba osjeća da je prisiljena izvoditi ih zbog neke opsesije ili prema nekim pravilima kojih se mora strogo pridržavati. Izvođenje tih aktivnosti za cilj imaju sprečavanje ili umanjivanje nelagode i anksioznosti ili sprečavanje nekog strašnog događaja. Vjeruju da ako ponavljaju te radnje, samo tako mogu izbjeći nezgode ili neuspjehe. Međutim, ta ponašanja nisu na realan način povezana s onim što trebaju spriječiti. Same po sebi nisu ugodne i ne rezultiraju nikakvim korisnim ishodom. Dakle, prisilni fenomeni se nameću mimo volje pojedinca te on shvaća njihovu besmislenost, ali im se ne može oduprijeti. Nakon što učini prisilnu radnju on ne osjeća zadovoljstvo, ali je smireniji i anksioznost je manja. Ali isto tako ako izbjegava ili odgađa prisilu, dolazi do suprotnog efekta, pojačava se anksioznost, napetost i uznemirenost. Prisilni fenomeni dovode do teškoća u svakodnevnom funkcionisanju te su ponekad smetnje toliko izražene da osoba prestaje odlaziti na posao, prekida kontakt s okolinom i povlači se u sebe.

Smanjen kvalitet života

Istraživanja pokazuju da se određene opsesije i kompulzije pojavljuju zajedno i tvore pet glavnih skupina simptoma: agresivne misli / slike / impulsi – prisile provjeravanja i traženja potvrde, prisilne misli o simetriji i redu – prisile brojanja, slaganja i uvođenja reda, strah od zaraze – prisile učestalog pranja ruku, kupanja i tuširanja, odbojne misli o seksualnim radnjama, nasilju i religiji, prisilne misli o sakupljanju predmeta – prisile nakupljanja. Još jedan od simptoma OKP-a jeste izbjegavanje. Osoba koja pati od OKP-a izbjegava određena mjesta i zbivanja te ne obraća pažnju na termine kao što su pozivi u posjet i posjeti doktoru. Na taj način osoba oduzima sebi priliku da se nauči suočiti s različitim situacijama. Taj se bijeg čak i kratkoročno nagrađuje jer dovodi do smanjenja broja iskustava pri kojima osoba s OKP-om doživljava strah. No, dugoročno izbjegavanje smanjuje kvalitetu života. Osoba osjeća nesigurnost koja onda sama po sebi može postati okidač za prisilno ponašanje. Važni životni periodi ili žalovanje mogu voditi u intenzivno ritualno ponašanje. Osobe s OKP-om u određenom trenutku trajanja poremećaja moraju prepoznati kako su opsesije i kompulzije preuveličane i neracionalne. To se ne odnosi na djecu jer kod njih može postojati nedostatak kognitivnih spoznaja koje onemogućuju spomenutu prosudbu. Ali i kod odraslih osoba postoji različit uvid u razumnost njihovih opsesija i kompulzija i može varirati ovisno o vremenu i mjestu. Naprimjer, osoba koja se nalazi u doktorskoj ordinaciji može svoju kompulziju vezanu uz zarazu smatrati nerazumnom, ali imati suprotno mišljenje kad je prisiljena brojati novac.