KESTENJE

Sjećam se, bilo mi je desetak godina i sa svojom majkom sam išla u njen rodni kraj. Bužim, taj drevni grad i ponos Bosanske krajine bogat je brdima, šumama, a naročito je poznat po kestenju. Bila je jesen, lišće požutjelo, a kad blagi povjetarac s juga krene opada lišće, a uz njega i čahure koje su bile na pola otvorene. Kada čahura padne iz nje ispadne po pet ili šest kestena i raspu se na sve strane i skriju u dugačko lišće kestena.

Srce mi je treperilo od sreće kad mi je mama rekla da ćemo prenoćiti kod nane i amidže. Amidža je imao sedmero djece i ja sam nastojala da s njima provedem što više vremena. S njima mi nikad nije bilo dosadno i do kasno uvečer smo prepričavali svoje doživljaje. Nena Latifa nam je rekla da sutra ujutro idemo u kestenje i da moramo spavati. Nisam mogla dugo zaspati od uzbuđenja, razmišljala sam o tome kako ću nakupiti toliko kestenja da ih neću moći ponijeti na svojim leđima.

Jutra su svježa i rosa je jaka.

Moramo poraniti da stignemo prije ostalih sakupljača kestenja - govorila je nena Latifa - sinoć je puhao jak vjetar i sigurno je dosta kestenja u lišću. Dobro se obucite i čizme obujte.

Obukli smo se što smo bolje mogli, ranac na leđa, kantica u lijevu ruku a štap u desnu. Takmičili smo se ko će imati ljepši i bolji štap. Štap ne smije biti ni dugačak ni kratak, već tamam da se malo sagneš a na svom završetku ima dvije panoge radi boljeg razgrtanja lišća.

Krivudavom stazom uzbrdo došli smo u kestenjar. Na ulazu u kestenjar bio je veliki hrast pod čijom krošnjim je bilo nekoliko panjeva koji su nam služili kao klupe da sjednemo i odmorimo se. Prema uputama nene Latife ušli smo u kestenjar i raspodijelili se u „strelice“u razmaku od petnaestak metara. Rekla nam je kad napunimo torbe da se sastanemo ispod velikog hrasta.

Krenuli smo i osim cvrkuta ptica i šuštanja lišća ništa se nije čulo. Nakon nekog vremena iznenada odjeknu cijelim kestenjarom pucanj iz puške. Noge su mi zadrhtale i krv se sledila u žilama. Ostala sam u čučećem položaju i pogledom tražila Omera, Naila, Aminu...vidjela sam Lejlu, koja je bila najmlađa od nas, kako u nekom žbunju plače. Nena Latifa dotrča i zovnu djecu da se sakupimo kod velikog hrasta.

Začuo se lavež pasa, odjekivalo je na sve strane, činilo se da ih ima na stotine, zatim još jedan hitac iz puške... Okupljeni ispod hrasta drhtimo od straha i osluškujemo iz kojeg pravca se čuju pucnji. Začuo se razgovor i smijeh ljudi:

Jesi ga, Mujo, dobro nanišanio, svaka čast! Hehehe...

E, to je njega moj Šarov zadigao a ja sam ga „skinuo“! Ovaj vepar je strah i trepet, stavit ćemo ga na haubu moje Lade i provozati se kroz čaršiju nek se vidi ko je pravi lovac.

Tako razgovarajući stigoše i do nas. Nena Latifa im odbrusi: - Ama ljudi Božiji, šta vam je, djeca su se nasmrt uplašila. Mujo, stari lovac, visok i mršav, kao da je jedva dočekao da dođe do velikog hrasta, skidajući pušku s ramena, sjede na jedan panj i otpuhnu:

E, djeco moja, ne bojte se... da ste vidjeli vepra, sigurno biste se još više prepali, a sezona lova je počela i vi ne biste smjeli biti u šumi.

Nena Latifa zaplaka, brišući rupcem suze kroz jecaje izusti:

- Hajmo djeco kući.

Tog jutra torbe su nam bile prazne, tužno smo se osjećali jer uvijek smo se radovali kada budu torbe pune i takmičili smo se ko će više nakupiti kestenja.

Sada znam zašto je i nena Latifa plakala... Nama djeci je bila zabava i igra kupiti kestenje, a njoj je to bila prilika da zaradi koji novčić kako bi pomogla svom sinu, mom amidži, da prehrani i školuje djecu.