Nenovčano mjerenje vrijednosti

Na marginama prepisa pojedinih mushafa pisanjem riječi vakuf naglašeno je kako mushafi u društvenoj svijesti pripadaju javnom a ne privatnom dobru. U usmenoj i pisanoj tradiciji nalazimo još detaljnije obrazloženje zbog čega se prepisi kur’anskog teksta smatraju javnim dobrom. Unutar usmenih i pisanih polemika o tome da li mushafi mogu biti izloženi tržišnim odnosima, da se kupuju i prodaju, naći ćemo vrlo važnu lekciju o tome kako jedna zajednica svoje odnose temelji na procesima monetizacije, nemonetizacije i demonetizacije.

Pregledanjem starih prepisa mushafa i pojedinih polemika učenjaka o kupoprodaji mushafa, a što se direktno tiču kur’anskog teksta naučite dvije veoma bitne stvari: a) da obraćate pažnju šta je napisano na marginama rukopisa i b) da se društvene vrijednosti ne mjere isključivo novcem. Bilješke na marginama rukopisa uvijek otkrivaju neke informacije ili naglašavaju određenu društvenu vrijednost koju je neophodno imati na umu. U slučaju mushafa kao što je recimo Amadžurov mushaf, uvakufljen 876. godine, na gornjem dijelu folije ponad kur’anskog teksta pisari stalno naglašavaju kako je ovaj prepis Amadžurova zadužbina. Nama bliži i mnogo poznatiji prepis mushafa, Mushaf Fadil-paše Šerifovića, proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, na nekoliko stranica sadrži natpis vakuf čime se ukazuje da taj mushaf pripada javnom dobru i nije podložan kupoprodaji. Na marginama prepisa pojedinih mushafa pisanjem riječi vakuf naglašeno je kako mushafi u društvenoj svijesti pripadaju javnom a ne privatnom dobru. U usmenoj i pisanoj tradiciji nalazimo još detaljnije obrazloženje zbog čega se prepisi kur’anskog teksta smatraju javnim dobrom. Unutar usmenih i pisanih polemika o tome da li mushafi mogu biti izloženi tržišnim odnosima, da se kupuju i prodaju, naći ćemo vrlo važnu lekciju o tome kako jedna zajednica svoje odnose temelji na procesima monetizacije, nemonetizacije i demonetizacije. U govoru o tome može li se uopće trgovati mushafima nalazimo vrlo jasne konture antičke judaističke tradicije izražene u Koheletu. Michael Welker u Koheletu vidi važnu religijsku inovaciju u odnosu novca i religije. Binarna opozitnost Bog ili novac biva usložnjena odnosom između stvari koje se daju monetizirati i onih čija vrijednost se ne iskazuje monetarnim procesom. Kohelet čini distinkciju između, što će Welker kazati, posjedstva koje može biti izloženo tržišnim odnosima i posjedstva koje je odvojeno od tržišta. Veza religije i tržišta je veoma čvrsta i razgranata a pisani tragovi rasprava o dozvoljenosti trgovanja mushafima tek su jedan primjer na osnovu kojeg možemo dobiti jasniju sliku pogleda na uključena i isključena tržišna dobra. Uključena tržišna dobra podrazumijevaju sve što jedna zajednica prepusti tržišnim odnosima dok isljučena dobra su suprotnost, sve što jedna zajednica odluči da će djelomično ili potpuno biti izuzeto iz tržišnih odnosa te čija se vrijednost neće mjeriti novčanom transakcijom. U istraživanju historijata mushafa te njihove ortografije možemo pratiti kako se rana islamska tradicija postavlja prema tržištu, javnom dobru, te kako i koji odnosi bivaju monetizirani a koji nemonetizirani. Budući da se već s 8. stoljećem uporedo koriste papirus, papir i pergament kao sredstva za pisanje, pa se stilovi pisanja razlikuju shodno materijalima koji se koriste za pisanje, mushafi (kodeksi) se u prvim stoljećima uveliko pišu na pergamentima. Upotreba pergamenta omogućavala je preživljavanje prepisa stoljećima što govori o nakani da se mushafi posmatraju javnim dobrom čija uloga je prevazilazila monetizirane tržišne transakcije. Najstariji prepisi mushafa svjedoče ozbiljnom procesu zapisivanja i prepisivanja kur’anskog teksta tokom 7. stoljeća i budući da je riječ o obimnim kodeksima koji nisu mogli biti privatnog karaktera sasvim je jasno kakav je bio pogled na kur’anski tekst. On je javno dobro koje se pažljivim i zajedničkim radom mora sačuvati, a ne dobro koje potpuno biva prepušteno tržišnim i privatnim odnosima. Prema tome, njegova vrijednost u tih prvih nekoliko stoljeća određena je mnogo više netržišnim odnosima.

Polemike o trgovanju mushafima

Istina je kako islamska tradicija gaji pozitivan odnos prema tržištu, i to se posebno može primijetiti u govoru o cijenama, načinu na koji se pravno i teološki razumijeva sistem cijena. Odnos prema cijenama varira od društva do društva. Različite su bile teorije poimanja uloge cijena tokom različitih perioda. Prethodno 20. stoljeće je ponudilo najobimnije polemike o tome daju li se cijene udesiti administrativno ili je ipak neophodno postojanje tržišta. Između dva pola, predavanja svega tržišnim odnosima i potpunog ukidanja tržišta, stali smo na uređenju koje podrazumijeva postojanje stabilnih tržišnih odnosa ali i mnoštvo netržišnih koja najčešće posmatramo kroz javno dobro. U priči o trgovanju mushafima otkrivamo nekoliko važnih informacija o tome kako različiti konteksti i sredine utječu također i na to šta će biti uključeno ili isključeno iz tržišta, ili ipak biti u nekom međuodnosu tržišnih i netržišnih procesa. Polemike o trgovanju mushafima dio su vrijedne islamske košarice iz područja nemonetarnog vrednovanja nekog dobra. Kazivati o tome da li se mushafi mogu prodavati ili ne uglavnom je dio normativnog kazivanja iz kojeg slijedi pozitivan ili negativan odgovor. Meni ovdje uopće nije namjera dati odgovor na to već predstaviti kako su mushafi, u značenju kur’anskog teksta a ne kodeksa, smatrani isključenim tržišnim dobrima neovisno o odgovoru da li se mushafi kao kodeksi mogu ili ne mogu prodavati. U vezi s tim načelom, a što je vrlo važno za našu današnjicu, islamska tradicija gaji nauk o postojanju vrijednosti koje ne mogu biti monetarno vrednovane. Ove rasprave su prvobitno bile područje usmene tradicije a potom su zapisane, tako da danas imamo dosta sačuvanog pisanog materijala koji nam vrlo slikovito predočava širu sliku razumijevanja društvenog mjerenja vrijednosti. Otvorimo li Al-Muṣannaf Ibn Abī Šaybe uočit ćemo četiri poglavlja glede trgovine mushafima. Namjerno navodim ovo djelo, jer kako je ovdje podijeljena polemika o prodaji i kupovini mushafa tako su ustvari formirani i stavovi o ovoj tematici unutar različitih pravnih škola. Ta četiri poglavlja, skup usmenih predaja, naslovljena su: a) ko je prezirao kupovinu mushafa, b) ko je vidio postojanje olakšice glede kupovine mushafa, c) ko je vidio postojanje olakšice glede prodaje mushafa i d) naplaćivanje prepisivanja mushafa. Samo iz naslova ova četiri poglavlja možemo saznati nekoliko informacija. Prema prvom naslovu prodaja i kupovina mushafa je prezren čin i na temelju toga mushafi u kojima je sadržan kur’anski tekst ne mogu biti tržišno vrednovani. Drugi naslov je uveliko interesantan budući da u nekim modernim društvima imamo asimetrične regulacije kao što je to ovdje slučaj. Ta asimetrija nastaje kada se u pogledu tržišne transakcije jedna strana smatra potrebitom ili žrtvom ovisno o čemu je riječ. U ovom našem slučaju prodaja se ne prihvata ali se toleriše kupovina, vjerovatno iz razloga eventualne potrebitosti nekoga za mushafom. Treći naslov je tržišno rješenje, mushafi kao kodeksi se mogu prodavati i kupovati, pa ih je dozvoljeno izlagati tržišnim procesima. U četvrtom naslovu Ibn Abī Šaybe navodi usmene predaje o polemisanju da li se može naplatiti sam čin prepisivanja mushafa, pa su odgovori potvrdni i negativni. Ovo je veoma važan segment ove polemike pa ću to posebno izdvojiti u okviru narednog podnaslova. U govoru o dozvoljenosti kupoprodaje mushafa akcenat se stavlja na monetizaciju materijala i rad ruku a sama vrijednost kur’anskog teksta ostaje van domašaja monetarnog vrednovanja. Zajednica uprkos razlikama o načinu regulacije kupoprodaje mushafa ima jasan stav o tome da kur’anski tekst ne potpada pod monetarno vrednovanje.

Nemonetarno vrednovanje kur’anskog teksta

Najvažniji dio priče o kupoprodaji mushafa odnosi se posjedovanje svijesti kako mnoštvo naših odnosa i kulturnih obrazaca ne proizilazi iz

tržišnog vrednovanja, štaviše, tržište biva ograničeno između ostaloga kulturom i običajima određene sredine. Rasprave o kupoprodaji mushafa sažeto prenosi Al-Suyūṭī u djelu alItqān fī ‹ulūm al-Qur’ān što je sasvim dovoljno da se dobije jasna slika kulture odnosa prema kur›anskom tekstu unutar muslimanske zajednice. I AlSuyūṭī prenosi usmena predanja. Navodi predaje Ibn Omera i Ibn Mas’ūda o prezrenosti prodaje i kupovine mushafa, a u tom smislu je spomenuta i predaja Abdullaha ibn Šaqīqa: Ashabi Božijeg Poslanika su bili žestoki prema prodaji mushafa. Potom navodi predaje Ibn Abbāsa i Muĝāhida o dozvoljenosti kupovine i zabrani prodaje mushafa. O dozvoljenosti kupoprodaje mushafa Al-Suyūṭī spominje govor koji se pripisuje Sa’īdu ibn Ǧubayru: Uredu je prodavati mushafe, prodavači naplaćuju rad svojih ruku. Ključna rečenica za razumijevanje naše tematike a koju Al-Suyūṭī također navodi jeste govor za koji bih figurativno rekao kako pripada zajednici budući da se koristi pasivna forma i ne zna se ko je tačno ovo rekao: I bi rečeno, cijena je usmjerena ka vrednovanju korica jer Allahov govor se ne prodaje. Ovo su tri pogleda, kazat će Al-Suyūṭī, na problem prodaje i kupovine mushafa, i svi su oni sažeti u ovih nekoliko usmenih predanja. Izuzmemo li vrlo jasan stav o zabrani kupoprodaje mushafa i njihovom potpunom isključivanju iz tržišnih odnosa druga dva stava su fleksibilnija glede toga ali također s vrlo jasnom porukom: kur’anski tekst se ne može monetizirati i njegova vrijednost se ne mjeri niti određuje novcem, a šta se može monetizirati je sam rad što podrazumijeva proces prepisivanja i materijal koji se koristio za proizvodnju kodeksa. Zbog toga sam prethodno kazao da ne želim uopće govoriti o normativnom aspektu polemike o kupoprodaji mushafa iz razloga što se u tim misaonim procesima govora o normativnosti često zapostavi ideja koja objedinjuje sve tri stanovišta, a to je da se kur’anski tekst ne vrednuje tržišnim procesima i da su mushafi prevashodno javno dobro. Al-Suyūṭī, budući da sam njega probrao među mnoštvom autora, lično izabire stav o zabrani prodaje mushafa uz dozvoljenost njihove kupnje. Ovim stanovištem naglasak je na dvije stvari: a) mushafi kao proizvod bivaju javno dobro i ne treba da su domen tržišne ponude b) kupovina mushafa je dozvoljena budući da se radi o potrebi i želji pojedinca da posjeduje mushaf. Sada je, tome se nadam, jasnije koliko je ustvari za naše današnje vrijeme veoma dragocjeno iskopati polemike o kupoprodaji mushafa. To je misaona lekcija o odnosu privatnog i javnog dobra, te kako određeni društveni procesi bivaju vrednovani na temelju kulture i običaja a ne monetizacijom. Stanovište koje zauzima Al-Suyūṭī nosi još jedno važnu informaciju koja se tiče razumijevanja javnog dobra. Tržišni odnosi u islamskoj tradiciji su izrazito vrednovani i to uopće nije sporno, međutim tržište po svom karakteru ima osobinu ograničavanja pristupa određenim dobrima ukoliko to sebi ne možemo priuštiti. Zbog toga je također ovaj stav izrazito vrijedan. S jedne strane postoji zabrana prodaje mushafa i time se naglašava običajno stanovište o prezrenosti uključivanja mushafa kao kodeksa u tržišne procese. Tržište naprosto prema ovom stavu nije valjano da vrednuje mushaf (kodeks) jer on prevazilazi monetarne kapacitete mjerenja vrijednosti. S druge strane slijedi naglašavanje potrebe ispunjavanje uloge javnog dobra a to je neograničen pristup dobru. Bez obzira što se zabranjuje prodaja mushafa kupovina se toleriše budući da iz ovog ili onog razloga može postojati izrazita potreba za posjedstvom mushafa koje je jedino u datom momentu ostvariva kupnjom. Na ovaj način se kažnjava težnja za prodajom mushafa ali se toleriše potreba za posjedstvom mushafa. Osvrnemo li se na današnjicu vidjet ćemo kako se društva uveliko razlikuju po tome u kojoj mjeri će neko dobro biti tržišno uključeno ili isključeno i na koji način. Ma koliko bio važan razvoj stabilnog tržišta jednako tako je važan i koncept nemonetarnog vrednovanja, i zbog toga je lekcija o kupoprodaji mushafa izrazito bitna jer ona nas podučava kulturi monetarnih i nemonetarnih društvenih procesa. Mushafi su živi materijalni dokaz kako se ne može sve vrednovati novcem i da mjera stvari u mnogim našim odnosima ne biva novčano izražena. Sve je to nama uveliko jasno, samo što to često smetnemo s uma pa je važno ne zaboravati i ponoviti, mnoštvo društvenih odnosa vrednuje se nemonetarnim procesima.