Sjećanje na velikane našeg naroda

U amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese, 12. oktobra, u prisustvu velikog broja poštovaoca i rodbine, upriličena je hatma dova i sjećanje na rahmetli Muhamedef. Tufu, muderisa Gazi Husrevbegove medrese, Ibrahimef. Imširovića, direktora Gazi Husrev-begove medrese, i šehida Abdulah-ef. Čelebića, profesora Gazi Husrev-begove medrese

Odirektoru Ibrahim-ef. Imširoviću, njegovom životnom putu, kroz kratku biografiju, sa posebnim akcentom na njegov rad u Gazi Husrev-begovoj medresi govorio je direktor Gazi Husrev-begove medrese dr. hfz. Mensur Malkić. Ibrahim Imširović rođen je 1892. godine u Seoni kod Srebrenika od oca Muje i majke Hatidže. Nakon završetka mekteba i Osman-kapetanove medrese u Gračanici, pohađao je Kuršumli medresu i tri razreda Darul-muallimina u Sarajevu, a zatim Šerijatsku sudačku školu koju je završio 1920. godine. Po okončanju školovanja radio je kao pripravnik, a zatim i kao šerijatski sudija u Tuzli i Sarajevu. U prilog ocjeni da je profesor Ibrahim izuzetna ličnost, pedagog i alim ali i menadžer i organizator ulazi informacija da mu je tadašnji reisul-ulema Džemaludin-ef. Čaušević povjerio posao oko reorganizacije Kuršumli medrese (1920), što je on s uspjehom i izvršio. Profesor Imširović je bio upravitelj ili direktor Gazi Husrev-begove medrese od 1. februara 1921. do 1. oktobra 1924. godine, a nakon toga radi kao honorarni nastavnik do kraja školske 1930/1931. godine. Predavao je akaid, arapski jezik, fikh, hadis, kiraet, tefsir i turski jezik. U literaturi Imširovića susrećemo i kao jednog od potpisnika proglasa za pokretanje časopisa Novi Behar, pomagao je rad kulturno-prosvjetnog društva muslimana Gajret, obavljao je dužnost šerijatskog sudije u Tuzli, bio je član uprave Muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva „Narodna Uzdanica“u Tuzli, član Uprave Udruženja šerijatskih sudaca i vježbenika za Bosnu i Hercegovinu; potom član Izbornog tijela Vakufsko-mearifskog sabora i član Izbornog tijela za izbor članova Ulema medžlisa i Reisul-uleme, gdje je svojim radom mnogo doprinio rješavanju važnih pitanja iz života IVZ u to doba. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, do 1943. godine, bio je kadija u Zagrebu, a nakon toga, jedno vrijeme, bio je savjetnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovalja, te ponovo prelazi na dužnost u Sarajevo gdje je dostigao položaj vrhovnog šerijatskog sudije. U Gazi Husrev-begovoj medresi je nastavio predavati kao honorarni nastavnik sve do 1962. godine. Kao šerijatski sudija u penziji, umro je 17. januara 1967. godine, a dan kasnije klanjana mu je dženaza i ukopan je na groblju Bare. Dr. Ševko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja u Tuzli, kazao je kako je Ibrahim-ef. Imširović bio intelektualno darovit, profesionalno kompetentan, moralno dosljedan, veoma korektno i meritorno je obavljao niz dužnosti koje su mu povjeravane.

Istanbulsko-sarajevska škola Muhameda Tufe

O biografiji Muhamed-ef. Tufe uz kratak osvrt na jednu njegovu neobjavljenu studiju, govorila je hafiza dr. Behija Durmišević, profesorica fikha u Gazi Husrev-begovoj medresi. „U Istanbulu je položio i strogi ispit ru’us. Hamdija Kreševljaković u časopisu Novi Behar u tekstu posvećenom Muhamed-ef. Tufi kaže: Po povratku iz Istanbula kako mu je nauka bila prirasla srcu on se ne posvećuje lagodnoj kadijskoj službi, nego teškom i slabo plaćenom muderiskom zvanju. Za muderisa Gazi Husrev-begove medrese postavljen je dekretom Ulema medžlisa u oktobru 1916. i na ovoj dužnosti ostao je do kraja septembra 1920. godine. Godine 1928. imenovan je za profesora na Šerijatskoj sudačkoj školi, gdje ostaje do aprila 1937. kada ova škola prestaje raditi, jer je osnovana Viša islamska šerijatsko-teološka škola u kojoj je Muhamed-ef. Tufo imenovan docentom, a poslije toga vanrednim profesorom u kojem zvanju ga i smrt zatiče 17.5.1939. godine. Njegovi biografi kažu da je u Begovoj džamiji držao vazove nekoliko godina. Držao je i privatne dersove. Tako je u krugu prijatelja i poštovalaca islamskih nauka prevodio i tumačio djela iz područja različitih islamskih disciplina – poput djela i Eš-Šifa i sličnih. Pisao je originalne tekstove i prevodio sa arapskog i turskog jezika. Tako je u časopisu Muallim, tadašnjem glasilu Muallimsko-imamskog društva, napisao nekoliko tekstova, zapravo prijevoda čiji su autori istaknuti islamski pisci Šejh Muhamed Abduhu i Ahmed Rasim. A u časopisu Biser je pisao o Džemaludinu Afganiji. Ovi autori su nosioci ideja o neophodnosti buđenja muslimana i njihovog ponovnog stupanja na svjetsku scenu. Muhamed-ef. Tufo se ne okreće slučajno njima“, kazala je profesorica Durmišević. O sačuvanim autografima rukopisnih djela Muhameda Tufe, njegovom prevodilačkom radu i privatnoj biblioteci rukopisa koja se danas čuva u fondovima Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, Osman Lavić, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke kazao je: „Da je Muhamed Tufo pripadao elitnom dijelu sarajevske uleme koja je počevši od prvog reisul-uleme Hilmi-ef. Hadžiomerovića pa sve do kraja XX stoljeća po kućama držala predavanja iz raznih oblasti islamskih nauka govori bilješka Fejzulah-ef. Hadžibajrića upisana grafitnom olovkom na početku rukopisa djela o životu Božijeg poslanika Muhameda, a.s.“

Šehid profesor Abdulah-ef. Čelebić

O šehidu, Abdulah-ef. Čelebiću, profesoru Gazi Husrev-begove medrese, generacijski blizak iz Medrese i sa studija na Fakultetu islamskih nauka, te radni kolega u Gazi Husrev-begovoj medresi, govorio je prof. Halim Husić, pomoćnik direktora za nastavu u Medresi. „Meni je prof. Čelebić bio prvo, srednjoškolski kolega, u generaciji iza mene, ja sam Medresu završio 1978. godine a on godinu dana kasnije. I mada obično stariji učenici nisu brzo registrovali i upoznavali one mlađe, sa Abdulah-ef. nije bilo tako. Bio je najmlađi u svojoj generaciji ali za glavu viši od svojih kolega u razredu i ono po čemu sam ga uz to, brzo registrovao, pored njegove vedre naravi, bilo je to da je nazivao selam kako svim uposlenicima Medrese tako i učenicima. Vi jednostavno niste mogli uspjeti prvi nazvati selam. Uz to bio je odličan učenik i među rijetkim učenicima koji su već od trećeg razreda mogli komunicirati na arapskom jeziku…“

Profesor Abdulah-ef. Čelebić je kao razrednik izveo jednu generaciju maturanata Gazi Husrev-begove medrese koja je svoje obrazovanje stjecala u ovoj školi od 1983. do 1987. godine. Među njima je bio i Haris Gorak, danas profesor u Mješovitoj srednjoj školi „Hazim Šabanović“u Visokom. On je govorio o profesoru Abdulahu Čelebiću kao profesoru i razredniku a iz ugla njegovog nekadašnjeg učenika. „Posebno zadovoljstvo, nama učenicima je bilo slušati profesora Čelebića dok nam je predavao Akaid, Tesawuf i Islamsku kaligrafiju. Iako je prošlo više od 30 godina, ja i dan danas čuvam svesku iz Akaida i Tesawufa. Mi smo bili generacija koja nije imala posebne udžbenike za svaki nastavni predmet, kao što je to danas. Naš glavni izvor informacija o nekoj islamskoj nauci, temi ili oblasti je bio sam profesor, i ono što bi nam on ispredavao, mi smo to zapisivali u sveske da bi mogli kasnije to i učiti… Pored toga što nam je bio profesor, rahmetli profesor Čelebić je bio i naš razrednik. Moja generacija u Gazi Husrev-begovoj medresi 1983-1987. je prva i ujedno i jedina generacija koju je profesor Čelebić preuzeo (1983.) i izveo kao maturante“, kazao je Gorak.