Proza

U mektebu

Ušla su djeca u mekteb stari, Radosna graja unutra hori, Potočić mali pored mekteba, Protiče veselo i žubori.

Šaljući selame malehnoj djeci, I vjetrić pirnu iznad krova, Radosno imam uz selam uđe, Počinje mektebska godina nova.

Na krov su sletjele čak i ptice, Slušaju govor nadahnuti, Pokraj mekteba lipa je stara, Počinje na njoj lišće da žuti.

Muallim velik emanet nosi, Ispravnoj vjeri da ih pouči, I sa bismillom onda poče, Allahov govor da im uči.

Utihnu potočić a vjetar stade, Umiri lipa grane svoje, Slušaju djeca, slušaju ptice, Najljepše riječi koje postoje.

Islam (u slovima)

Islam tek pet slova ima, A mnogo nam toga nudi, Da se njega mi držimo, Da budemo bolji ljudi.

I slovo je ko istina, Kao iftar, ko ikamet, Ko ilmihal, kao insan, Kao Ikre, ko ibadet.

S slovo je ko sloboda, Kao sabah, ko sadaka, Ko selamet, kao sabur, Kao sedžda nasa lahka.

L slovo je kao levha, La ilahe illallah,

Samo jedan Bog postoji, Samo jedan je Allah.

A slovo je kao akšam, Kao abdest, ko avlija, Ko Ahiret, ko Arefat, Ko Abdullah, ko Alija.

M slovo je kao mekteb, Ko magfiret, kao majka, Kao Mekka, ko Medina, Ko mašallah, muslimanka.

Kišna dova

Pričala mi majka stara, Sve je bilo ko Sahara, Curica je mala bila, U mekteb je odlazila.

Godina je sušna bila, Hambare je ispraznila,

Nema vode u potoku, Da napoji žednu stoku.

Velika je bila suša, Zabrinuta svaka duša, U hladu se svako krije, Samo sunce jako grije.

Allah dragi milost nudi, Odlučiše zato ljudi, Baš svu djecu da pozovu.

Da učine kišnu dovu.

Skupili se kako treba, Krenuli su od mekteba, Samo jako sunce žari, Poveo ih imam stari.

U vrelini toga dana, Plitka bila rijeka Sana, Niz obalu silazili, Svi u rijeku zagazili.

U vodu su djeca stala Sva zajedno aminala, Bez grijeha su djeca mala, Nebil malo kiša pala.

I sa neba bez oblaka, Počela je kiša jaka, Nisu stigli da se snađu, Ni iz vode da izađu.

Allah dragi kišu dade, Pa i suša tad prestade, Majka kaže bilo tako, Uz Allaha sve je lahko.