Ne gledaj u zvijezde, zasjenit će ti se oči

Kad god bih se u ljetnjim vedrim i prozračnijim večerima zagledao u nebo, majka Hamida nije propustila priliku a da me ne opomene: “Ne gledaj u zvijezde, zasjenit će ti se oči!” (Glagol zasjeniti izgovaran je u jotovanoj verziji glasovnog “dvojca” sj –

zaśeniti.) Ni u tim ranim šezdesetim godinama ovoga vijeka ni dan-danas nisam uspio doznati kako to da se mogu

zasjeniti nečije oči od duljega gledanja u nebesa i u zvijezde, jedino bih se svaki put prisjetio brižnih majčinih riječi kad bih duže hodao od jedne do druge porodice zvijezda. Sada sebi samome mogu reći kako je moja majka Hamida nesvjesno govorila metaforičkim jezikom zabrinute majke...

Često se, kad god, s neobjašnjivom pokrenutom nostalgijom, ugledam snop zvijezda, prisjetim i jedne od najcitiranijih i “najzvjezdovitijih” ljudskih misli izrečenih o čovjekovu razumijevanju suodnosa Zemlje i Neba: “Dvije me stavke ne prestaju da zadivljuju – zvjezdano nebo iznad glave i moralni zakon u nama!” Mora da se i njemački filozof Immanuel Kant volio češće zagledati u zvijezde, prije gotovo dva stoljeća, i zanijeti se njihovim neuhvatljivim kozmičkim “porukama”, koje mi, evo, u krhkim zemaljskim maternjim jezicima, pokušavamo oblikovati u neposredne rečenice i o njima i o svemu drugome što je sačuvano u jeziku i u nama pod ravnodušnim zvjezdanim nebom.

Jednom davno napisao sam stih: “Bio si slabić, zato su te privlačile zvijezde...”,

ali tu pjesmu nikada kasnije nisam nastavio, izgubila se, nestala je u nekoj svojoj trajnoj djetinjoj zasjenjenosti

zajedno s mnogim drugim započetim stihovima.