Bježi iz orahova hlada

Kad god bih se malo duže zadržao u orahovu hladu a otac Agan se našao u neposrednoj blizini, čuo bih njegovu upozoravajuću rečenicu: “Bježi iz orahova hlada!” Moglo je to biti u Strgačima, u Gajevima, u Bari, negdje na putu prema Trebovoj i ostalim prostraninama Zelengore, otac je uvijek davao do znanja da se valja kloniti orahova hlada. U selu bi se ponekad čulo kako orahova krošnja ima tešku i bolesnu sjenu, mnogi su bivali napadnuti iznenadnom bolešću ukoliko su zaspali u orahovu hladu. Jedne godine to se dogodilo Ahmetu Rešidoviću, sinu Zajkovu, starijem od mene tri godine; Ahmet je, negdje početkom maja, zaspao u orahovu hladu i dugo mu je trebalo da se oporavi. Govorilo se i da munja groma najviše voli zviznuti o orahovo deblo. Zato je od orahova stabla valjalo bježati čim bi zasijevalo i zagrmilo... U tim godinama djetinjstva nisam ni znao da orahovo stablo svojim gustim krupnim lišćem oblikuje znatno jaču hladovinu u odnosu na sva druga stabla u našim čairima i da orahovo lišće pušta u eter opijajući i otrovan sastojak koji može biti štetan za čovjekovo zdravlje.

Ne znam zbog čega, ali volio sam miris orahova lišća. Natrljao bih dlanima smotak lišća i dugo mirisao. Nisam osjećao nikakve zdravstvene promjene na sebi. Orahovo lišće mi je mirisalo kao ni jedno drugo. Mora da je orahovo lišće mnogo volio i književnik Ćamil Sijarić pa je jedno od svojih proznih ostvarenja imenovao kao Miris lišća orahova.

Otac je volio orahe prvenstveno zbog plodova i finansijske koristi koji bi, sredinom jeseni, donosili osušeni orasi prodani u mjesnoj zemljoradničkoj zadruzi na Popovu Mostu. Bio je vrlo ponosan koliko ima orahovih debala u njegovim čairima... Stotinjak metara od kuće, prema zapadnoj strani, uz ogradu i na seoskom putu prema Mrkonjićima, Gajevima i, dalje, prema Tjentištu, bijaše postrojeno šest orahovih debala. Sedmi orah prostirao se nedaleko od kuće, s južne strane; otac ga je jedne godine, ipak, posjekao, govoreći da je njegovo deblo počelo truhnuti iznutra. Ostala orahova stabla rasla su i rađala u drugim našim čairima, a onaj najveći i, svake godine, najrodniji uzvisivao se u susjednom selu Zaostrom, rodnom selu moga oca Agana.

Na selu se gledalo da se orahova debla posade bliže ogradi, u kraju njive, malo dalje od drugih voćki i, dakako, nešto dalje od kuće i kućne avlije.

U jednom ljetnjem kosidbenom danu, bilo je to dok još nisam bio stasao za kosu, moje je bilo da tog dana za ocem rasitnjavam pokošenu travu u otkosima radi lakšeg sušenja, legao sam potrbuške pod orah, možda sam bio i zaspao, otac je ostavio kosu, doletio do mene i glasno me upozorio: “Bježi iz orahova hlada!” Drugoga hlada nije bilo, svuda su okolo bila orahova debla, nije mi se išlo iz naše parcele... Otac mi nije znao odgovoriti zašto je to tako, zašto nije dobro boraviti u orahovu hladu, samo je izričito tražio da se ne zadržavam dugo ispod orahova debla... U kasnijim godinama ću saznati da je orah tretiran jednom od svetih biljki u slavenskoj mitologiji. Smatran je oličenjem postojanosti i mudrosti. Ali i plodnosti. Orahova jezgra tretirana je spasonosnom u intenziviranju muškog libida. Mora da su usljed tog slavenskoga paganskog naslijeđa u Bosni nastale mnoge govorničke poštapalice, u kojima je neko “tvrd kao orah”, poneko ima “oraha u džepu”, neko je toliko prljav i zapušten da se iz njegovih šaka ne bi “uzeo ni orah”...

Kad sam u augustu 2000. išao u svoje Kruševo, prvi put nakon agresorskog rata 1992.-1995. godine, sva orahova debla, postrojena nedaleko od roditeljske kuće, bijahu sasušena, ili su već potpuno bila izgorjela u onom danu kad su četnički piromani obredno zapalili još jednu “tursku kuću”. Duž nekadašnjeg puta i ograde na imanju ostali su samo jezivi patrljci nekoliko orahovih debala. I da sam želio, nisam mogao sjesti u njihovu hladovinu... Pod preostalim deblima nije bilo hlada ni iz razloga što se podnevno sunce bijaše visoko izdignulo tek iznad desne strane Vučeva i Maglića, trebalo je još dosta sati da pređe preko Volujaka prema zelengorskim vrhovima Treskavac i Košuta... Tog dana sam, na putu prema Tjentištu, otišao do jednog našega oraha u Gajevima, dobro sam natrljao dlanove njegovim lišćem i osjećao onaj sijarićevski čuvstveni “miris lišća orahova” sve do Radinovca, Vina i Suvoda, nadomak Tjentišta.