Šta ‘no ti, Ejube, reče

Često se u selu prepričavala jedna zgoda vezana za Fajka Pejkovića, sina Kabilova i Zorkina, kad se on zatekao u kući moga brata po ocu Ejuba, bilo je to u vrijeme ručka... Fajko je mogao imati sedam-osam godina i, kako je četiri godine stariji od mene, ja sam to jedino mogao upamtiti zahvaljujući čestim prepričavanjima. Fajko se tog dana zadesio u Ejubovoj kući u ručevno doba, Ejub ga je pozvao da sjedne za siniju, da i on jede s Ejubovom čeljadi, Fajko je odbio ponudu, rekavši kako nimalo nije gladan, jeo je on kod svoje kuće... Ejubova supruga Šerifa prvo je prinijela neku krompirastu čorbu, poslije je iz ganjka donijela taze ispečen burek, donijela je i posudu svježih kolača... Utom se Fajko uzvrpoljio na svojoj stolici, nije mogao izdržati pa je rekao: “Šta ‘no ti, Ejube, reče?” “Pa, rek’o sam ti, Fajko, da sjedneš za siniju, da jedeš s nama!” “Aaaha”, viknuo je Fajko i odmah se spustio sa stolice za siniju.

Tako, kad god bi se u selima Sutjeske neko nećkao nakon poziva da se priključi objedu, posjetilo bi ga se da se i njemu ne dogodi ono što se dogodilo Fajku ukoliko domaćica iznese neka “zanimljivija” jela... A pošto Fajko u tim svojim ranim djetinjim godinama nije najsigurnije izgovarao glas r, miješao ga je glasom j, to njegovo pitanje “šta ‘no ti, Ejube, reče” zvučalo je u veselosmijajućim seoskim interpretacijama ovako: “Šta ‘no ti, Ejube, ječe?”

I Fajka sam slušao kako tu svoju dogodovštinu u Ejubovoj kući prepričava na isti način u svojim kasnijim, odraslim godinama.

U sljedećem broju: “Po suncu ti meni hodio”; “Što si to usjek’o na me sohu”; “Pjevni, p’jevče, da ne bude n’jemče”