Vanzemaljci i povratnici

Saopćenjem protiv režima

Hoće li Bošnjaci i Hrvati u manjem entitetu ikada halaliti političarima koji su dozvolili Zakon o prebivalištu? Teško. Dokad će se nazivati povratnicima i kome to ide u prilog? Je li saopćenje jedina bosanska strategija?

Često se u politici o bosanskom identitetu i građanima koji nisu Srbi u manjem entitetu govori po potrebi. Dobar primjer za to je Srebrenica. Desetog i jedanaestog jula pišu se tekstovi o Srebrenici. Govori se o prošlosti, manje o budućnosti. Ostali gradovi nemaju ni tu pažnju, jer ko će pitati muftiju Nusret-ef. Abdibegovića o razvojnim projektima kada je glavno pitanje, ako uopšte naumpadne, ima li koga od „naših“u Banjoj Luci ili: je li vas strah? U novim društveno-političkim okolnostima i kada se vidi inferiornost bosanske politike i onih koji to pitaju pravi strah je da se ne izgubi cijela Bosna u glavnom gradu. Prilikom slavlja 9. januara kada neki na taj način slave i brojke koje pokazuju razmjere ubijenih svih građana, a ne samo Bošnjaka, nisu političari iz Federacije pitali kako su se osjećali nesrbi u, naprimjer, Trebinju u kojem je kolona s fašističkim obilježjima obišla doslovno sva naselja.

Odakle su ti povratnici

Glavni imam Medžlisa Bratunac Elviref. Hodžić već niz godina govori radije o budućnosti nego o prošlosti, Bošnjaka, Hrvata i općenito bosanskog identiteta u manjem entitetu i upozorava na zakone koji se donose u korist režima koji ne želi vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao stabilnu i suverenu državu.

„Gotovo kod svih Bošnjaka `puna’ su usta Srebrenice, Podrinja, genocida a do danas sve poslove smo radili paušalno, proizvoljno, neplanski, od dženaze do dženaze, od izbora lokalnih do parlamentarnih. Vrlo često su se ove povremene aktivnosti osmišljavale izvan ovih područja, bez da se iko od nas konsultirao, bez da se izvršila detaljna analiza resursa, potencijala i rizika. Od nas se tražilo samo da poslušamo, ubjeđujući nas da je to najbolje i isključivo jedino moguće rješenje u tom trenutku. Ako bi se promašilo, izgovor bi bio, pa i nije moglo bolje. A ako bi se pak nešto i uradilo, iako se pokazalo veoma kratko bi trajalo, pozicije bošnjačkih predstavnika iz ovih krajeva bi bile dodatno učvršćene i na njih bi se ozbiljno računalo za najveće pozicije u Sarajevu“, godinama upozorava efendija Hodžić.

Prema njegovim riječima i sam pojam povratnici s vremenom je dobio fluidno značenje i kod režima u manjem entitetu kao i kod građana koji ne žive u ovom entitetu. Na početku su to bili ljudi koji su se vratili u svoje domove iz kojih su protjerani. Onda se percepcija mijenjala po potrebi. Postali su i građani drugog reda, pa siromašni, a mjesta gdje oni žive poligon za davanje vitreta. Pitali smo efendiju Hodžića o ovome, sada kada imamo generacije u manjem entitetu koje su odrasle uz taj pojam. Kazao je da će u jednom trenutku doći mladi i pitati: ko su ovi povratnici o kojima se govori, zašto smo mi povratnici, odakle smo? Kao da su s drugog planeta došli. Drugim riječima, u manjem entitetu javno mu se pokazuje da je građanin drugog reda, a onda i na prostoru cijele Bosne on je ili došljak ili povratnik. Također, kod režima povratnici često nisu ni povratnici, već muslimani. Nisu narod, već slučajnost koja bi trebala uskoro nestati.

„Iritantno je da i nakon 25 godina nekoga zovete povratnikom. Stekao se dojam da su se neki riješili tih povratnika: vratili su se tamo, pomoći ćemo im i tako smo se riješili teških tema. Uskoro mladi neće više ni postavljati pitanja o tome ko su povratnici i inače ima ljudi koji su nakon svega odlučili da više tu ne budu. Ne žele biti ta kategorija. Svjesni su da Bog daje nafaku i da ne moraju biti u manjem entitetu. Što manje Bošnjaka, bosanskog jezika u manjem entitetu to je manje Bosne. To odgovara vlastima u ovom entitetu. Mi smo prepustili da se sa sistemom u manjem entitetu nosi jedna šačica Bošnjaka. Svaki Bošnjak bez obzira gdje živi trebao bi dati svoj doprinos da se neutraliziraju posljedice genocida. Ne mogu se sami Bošnjaci zaštiti od jednonacionalne Narodne skupštine u ovom entitetu, od zakona koji se donose. Mi nemamo nijedno relevantno tijelo kojem se možemo požaliti da nam je ugroženo neko pravo, izuzev sudova koji su pretrpani“, objasnio je Hodžić.

Borba saopćenjima

Ono što su Bošnjaci u manjem entitetu primijetili i što posebno izaziva zabrinutost, da političari i značajan dio naroda još uvijek ne procjenjuje i vrši projekcije eventualnih događaja i radnji koje direktno ili na neki drugi način otežavaju život na ovom području Bosne. Prema Hodžiću katastrofalno je nepostojanje bilo kakvog strateškog dokumenta od strane bošnjačke i bosanske intelekualne i političke elite, nepostojanje bilo kakve ozbiljne analize dosadašnjeg rada, nepostojanje bilo kakve inicijative od bilo koga da se rad uozbilji, unaprijedi i po fazama realizira, nepostojanje bilo kakvog preuzimanja odgovornosti od pojedinaca, predstavnika javnog i društvenog života.

Pored općeg stanja, malo ko obraća pažnju kakve traume doživljavaju Bošnjaci i Hrvati koji traže svoja prava u manjem entitetu. Prvo su nastradali logoraši koji su nakon pravne bitke za svoj status morali platiti sve troškove. Sada se od Bošnjaka i Hrvata traži da brane grunt, zemlju kako ne bi prešla u vlasništvo manjeg entiteta, jer novim zakonima ako ne dokažu svoje vlasništvo gube svoju djedovinu. Ko će se pojaviti u opštini kada u mnogim mjestima nema nikoga: jedni su ubijeni, drugi protjerani. Ko će nanu koja živi sama iz sela odvesti u općinu na ročište?

„Naša namjera nije da bilo koga okrivljujemo, prebacujemo odgovornost, prozivamo, naprotiv, namjera je da izvučemo određene poruke, da uozbiljimo naš rad kao i rad svih onih koji se bave ovim poslom. Naposljetku da konačno dobijemo odgovor šta su to interesi Bosne i Hercegovine i našeg naroda u regiji u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a u i oko Srebrenice“, kazao je efendija Hodžić i istakao:

„Vrlo česta saopćenja iz centrala najodgovornijih u Bošnjaka, u kojima se konstatuju i nabrajaju stvari, posljednjih desetak godina ponavljaju iste rečenice: zabrinutost, očekivanje da međunarodna zajednice reagira, pozivanje istih da urade `naš’ posao, zatim, ta saopćenja su često puna začuđenosti, iznenađenja, molbi i žalopojki za neadekvatnom reakcijom odgovornih za implemantaciju mira, čak se čude zločincima što neće da priznaju da su zločinci..., bude kod običnog svijeta osjećaj da se jedino time brani državotvorni poredak, i da je Bošnjacima jedino oružje saopćenje.“

Izgleda da politika: ako se nešto dobro desi dobro je, a ako se ne desi nije moglo bolje mnogima odgovara.