Imam Maturidi

Velikani našeg ummeta

Uvod

Imam Māturīdi je dao veliki i neosporan doprinos u razvoju klasične nauke o spoznaji. Naučne metode istraživanja imama Māturīdija, njegov smisao za istančanu temeljitu analizu, kao i njegov kritički duh, osigurali su mu mjesto među najvažnijim misliocima muslimanske klasike. Imam Māturīdi se bavio svim religijskim pitanjima svoga vremena, pa zbog toga možemo govoriti o tematskoj raznovrsnosti njegova opusa.

Njegov misaoni napor imao je dva cilja: zaštititi islamsko učenje od vanjskih utjecaja i konsolidirati islamsko učenje iznutra. Da bi udovoljio ovim ciljevima usmjerio je svoj intelektualni napor na tri područja islamskog učenja: jurisprudenciju, egzegezu i teologiju. Pažnja mu je ipak bila posebno usredsređena na pitanja koja pripadaju području teologije u kojoj je napisao svoja najvažnija i najpoznatija djela. To je, ujedno, i razlog zašto je Māturīdi postao posebno poznat i zašto njegovo ime važi kao eponim, znak raspoznavanja, za posebnu maturidijsku islamsku teološku školu.

Kao što je već kazano, područje teologije bilo je u fokusu Māturīdija i njegove škole mišljenja. Prije ostvarenja projekta “srednjeg puta” kao oblika teološkog promišljanja, Māturīdi je usmjerio svoju energiju, u dva pravca.

Prvo, on je osigurao zaštitu islama od ateizma, politeizma, dualizma, kao i od drugih oblika kvazimonoteizma koji bi mogli doći iz tradicija ehlu-kitabija i drugo, prihvatio se uloge obnovitelja islamskog učenja u idejnom i sadržajnom smislu, u veoma složenom trenutku razvoja muslimanske povijesti.

Muslimanske učenjake u osmom i devetom stoljeću, detaljna diskusija o bitnom načelu, dovela je do filozofskog rezoniranja o prirodi i atributima Boga, Njegovom odnosu prema čovjeku i univerzumu. Kao rezultat toga nastala je nova znanost muslimanske skolastike nazvana `Ilm al-kalām.

Stav M. M. Sharifa jeste da su mu’teziliti utemeljili ovu novu nauku i dali trajni doprinos njenom razvitku. Njihov pokret započeo je prihvatanjem racionalnog stava u odnosu na neka teološka pitanja, ali kada su postigli veliku moć, oni su zauzeli agresivan stav prema svojim oponentima. Ortodoksni muslimani suprotstavljali su se mu’tazilitskom pokretu od samog početka i pokušali su da odbace njihove doktrine tradicionalnom metodom.

Oprečne ideje i suprotna stanovišta stvorili su haos i konfuziju u mišljenju i uzdrmali temelj starih ideja i tradicionalnih muslimanskih vjerovanja. Duboko se osjećala potreba rješenja krize, te prihvatanja jednoga srednjeg puta i tolerantnog stava.

U tom kritičnom periodu historije muslimanske teologije pojavila su se tri eminentna učenjaka i to u tri dijela muslimanskog svijeta: Al-Māturīdi u centralnoj Aziji, Al-Aš’arī u Iraku i At-Tāhavī u Egiptu. Svi navedeni su se trudili da usklade oprečne ideje i da postave teološke probleme vremena, prihvatajući sistem koji bi zadovoljio razum i prilagodio ga općim načelima Kur’ana i sunneta. Oni su izvršili dubok i trajan utjecaj na potonji razvitak muslimanske filozofije i teologije i smatrani su “očevima” triju škola mišljenja koje su dobile naziv po njima.1

Imam Māturīdi imao je prirodan doktrinarni razvoj, kao i postojanu i otvorenu teološku misao. U formiranju sinteze između tradicije i razuma, Māturīdi je pokazao svoje misaone mogućnosti i jedinstvenosti svoga doprinosa islamskoj teološkoj misli.

Bošnjački intelektualci bili su svjesni značaja imama Māturīdija te su kroz publikacije Islamske zajednice pisali o njemu, prevodili njegove tekstove i predstavljali ih široj čitalačkoj publici. Teologija imama Māturīdija je, prema tome, vidiljivo ucijepljena u duhovni i kulturni identitet bosanskih muslimana. Autori poput Nerkeza Smailagića, Ahmeda Smajlovića, Mustafe Cerića, Muharema Omerdića, Adnana Silajdžića i drugih, posvetili su veliku pažnju u predstavljanju teološke misli Māturīdija i Aš’arīja , kroz svoje autorske tekstove i djela.

Primjera radi, djelo Nerkeza Smailagića “Klasična kultura islama”, od svog drugog poglavlja posvećuje pažnju obrazlaganju teoloških tema u kojima se između ostalih klasika teološke misli spominje i Māturīdi.

Život i djelo imama Māturīdija

Puno ime imama Māturīdija je Ebū Mensur ibn Mahmud el-Hanefī al-Mutekellim al- Māturīdi es-Semerkandi. Zbog njegove izražene reformatorske uloge u oblikovanju sunitskog kelama, kao i istaknutog mjesta među sunitskom ulemom, njegovi sljedbenici dali su mu brojne epitete od kojih se izdvajaju imam mutekellima, reformator muslimanskih dogmi, znak pravog puta itd.

Rođen je u mjestu Maturid, predgrađu Semerkanda u kojem su živjeli bogati ljudi. Tačan datum njegovog rođenja nije nam poznat. Ono što biografski izvori navode jeste da je Maturidi rođen za vrijeme vladavine halife Al-Mutawakkila. Što se tiče smrti, historičari su složni da je umro u Semerkandu 944. godine, te da je ukopan u mjestu gdje se sahranjivala ulema i uglednici - Džakardizu, gdje se i danas može posjetiti njegov mezar.

Kao velikan islamske teološke misli, živio je i djelovao u klasičnom razdoblju povijesti islama. Bio je to period u kojem su teološke i političke rasprave ostavile traume na psihu muslimana. O njegovom porijeklu, ličnom i porodičnom životu nemamo pouzdane biografske izvore.2

1 Više o navedenom vidjeti djelo: Sharif, M.M., prijevod: Hasan Sušić, Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1990.,

2 O biografskim izvorima deteljnije pogledati: Marshall, Hodgson, The Venture of Islam, Chicago, 1974., str. 22

Obrazovanje imama Māturīdija

Imam Māturīdi je stekao svoje opće islamsko obrazovanje u krugovima hanefijske pravne škole. Iz tog razloga, za razvoj vlastitog duha, misaonu sigurnost i slobodu u promišljanju islamskih tema, on najviše duguje sistemu hanefijskog obrazovnog postupka. Učitelji Māturīdija bili su istaknuti učenjaci hanefijskog mezheba a to su: Al-Ajjadi Es-Semerkandi, Salih el-Džuzadžani, Mukatil ar-Razī, i Jahja al-Belhi. O njihovim životima znamo pouzdano da njihov sened seže do Abu Hanīfe i povezan je s Māturīdijem.

Iako je svoje obrazovanje stekao u okvirima hanefijskog učenja, ipak ne bi bilo ispravno Māturīdija ograničiti na hanefijski mezheb, niti bi bilo ispravno kazati da je on samo sljedbenik hanefijskog kelama. Naprotiv, pripadnost hanefijskom fikhu i kelamu, ostavljala mu je prostora da razvija vlastitu teološku misao.

Kao jedan od dokaza tome navodimo i primjer učenika Abu Hanīfe koji nisu bili puki prenosioci Abu Hanīfinog pravnog mišljena, već su imali vlastite metode, stavove i pristupe u rješavanju problema i dilema svog vremena.3

Djela imama Māturīdija

Māturīdi je živio u doba kada pravog stvaralaštva, barem u oblasti islamske dogmatike, nije bilo u velikoj mjeri i kada se mali broj ozbiljnih i hrabrih muslimanskih umova usudilo da traži nove moguće puteve. Māturīdi je usmjerio svoje duhovne snage uglavnom prema trima područjima iz kojih je i napisao određen broj djela a to su: islamske pravne nauke, tumačenja Kur’ana i teologija.

Djela iz islamske pravne znanosti

Na području islamske pravne znanosti, pored toga što je određena mišljenja protumačio u svom jedinstvenom egzegetskom djelu Te’vilat ehli-sunne, imam Māturīdi napisao je posebne knjige pod različitim naslovima i u njima objasnio svoja učenja.

Navest ćemo četiri najznačajnija djela iz oblasti fikha.

1) Kitābu-l-džedel fī usūli-l-fikh,

2) Kitābu me’ahizi-š-šer’i fi-l-fikh,

3) Kitābu me’ahizi-š-šer’i fi usūli-l-fikh,

4) Kitābu-l- usūl ili Usūlu-d-dīn.

Nažalost, nijedno od navedenih djela nema zabilježeno u rukopisima. Ono što možemo zaključiti iz samih naslova jeste da su Māturīdija, u pogledu pravne nauke zanimala više djela iz temeljnih načela odnosno usula nego pojedinosti njene razrade.

Krajnji cilj bavljenja pravnim naukama bio mu je da načini čvrstu vezu između

3 Vidi opširnije: Mustafa, Cerić, Korijeni sintetičke teologije u islamu, El-Kalem, Sarajevo, 2012., str. 32 i djelo: Muhammed, Biltadži, Menahidž al-tešri’ al-islami fi al-qarn al-thani el-hidžri, Rijad, 1977., str. 84 načela vjere i usula. Njegov doprinos fikhu u odnosu na ostale oblasti poput tefsira i teologije, dosta je skromniji, a kao jedan od razloga jeste marljivo i iscrpno obrađivanje tema fikha od strane Abu Hanīfe, Abu Jūsufa, Šejbanija i dr.

Djela iz oblasti egzegeze (tefsir)

U oblasti islamske egzegeze, odnosno tefsira, Māturīdi je puno slobodnije razvijao svoju misao. On se ne samo osjetio nesputanim u okvirima hanefijske škole, nego je otkrio prazninu između čistog tradicionalnog (naql) i racionalnog (`akl) pristupa tumačenju Kur’ana. Do njegovog vremena tumačenje Kur’ana bilo je ponavljanje već postojećih tumačenja.

U svojim radovima, tendecija mu je bila pokazati drugima da se uz pomoć razuma, lahko može proniknuti u prirodu Božije objave i shodno tome, razum i Objava mogu se dovesti u suglasje. Jedno od najznačajnijih njegovih djela iz oblasti tefsira jeste Tāwīlāt al-Qur’ān. Ono predstavlja komentar Kur’ana pisan skolastičkom metodom kojom je pokušao zasnovati liberalnu ortodoksnu teologiju zasnovanu na zdravim tradicionalnim i racionalnim osnovama. Općenito kazano, Māturīdi je nastojao svojim tumačenjem pokazati da Kur’an nije statična niti vremenski okoštala poruka, nego živa i dinamična Božija riječ koja se kreće s vremenom i u vremenu. Pretpostavljamo da je bio prvi među ranijim sunnitima koji je shvatao da muslimani moraju tražiti u Kur’anu intelektualno vođstvo koje će biti usmjereno ka rješavanju svih problema ekonomske, političke ali i ideološke naravi.

Osim djela Tāwīlāt al-Qur’ān, Maturidi je napisao kratku raspravu o pedeset i dva mjesta u Kur’anu na kojima se ne smije zaustavljati prilikom učenja, i naslovio je s Risāla fi ma jedžuzu-l-vakfu `alejhā fi-l-Kur’an.

Činjenica je da je Māturīdijev doprinos u oblasti egzegeze bio originalan i značajan, ali njegova uloga nije dovoljno priznata u usporedbi s drugim autorima na ovom području. Razlog tome vjerovatno je zbog njegovog neuobičajenog naglašavanja racionalnog pristupa tumačenju Kur’ana i zanimanja za teološke teme koje su preovladavale u njegovim djelima.4

Djela iz oblasti teologije

Svoje najveće spisateljsko postignuće Māturīdi je ostvario na polju teologije. Osim njegovog najznačajnijeg djela Kitāb al-tawhīd, o kojem ćemo posebno govoriti, Māturīdi je napisao više djela iz oblasti teologije za koja smatramo da ih je ovdje važno nabrojati.

To su sljedeća djela:

1) Kitāb bejān vehm el-mu`tezile (Očita

4 Opširnije vidjeti djelo: Ali, Ejjub, `Aqidetu-l-islam ve-l-imam al-Māturīdi i Al-Mu’essetu-l-islamijjam, Bangladeš, 1983., str. 83 i djelo: Rudolph, Urlich, prijevod: Enes, Karić, Al-Māturīdi i razvoj sunijjske teologije u Semerkandu, CNS, Sarajevo, 2018., str. 22

uobraženost mu`tezilita) 2) Kitāb al-redd alā al-karāmita (Protiv karamita);

3) Kitāb redd evāil el-edille li El-Ka`bī (Protiv Ka`bijevih apriori argumenata);

4) Kitāb redd tehdhīb el-džadel li El-Ka`bī (Protiv Ka`bijeve dialektike);

5) Redd kitāb el-imāmeh li be`d el-revāfid (Protiv imameta nekih rāfidija);

6) Redd al-usūl al-hamseh li Ebī Muhammeda al-Bāhilī (Protiv pet temelja Ebū Muhammeda el-Bahilija);

7) Redd veīd al-fussāk li El-Ka`bī (Protiv teze Ka`bija o beznadežnosti grešnika).

Iz navedenih naslova može se vidjeti da se Māturīdi nije zadovoljavao ultra-liberalnim racionalizmom mut’tezilizma, niti autoritarnim tradicionalizmom šiizma. Smatrao je da mora nešto da bude u sredini između ove dvije krajnje strane, što će otkriti punu istinu naravi islamskog vjerovanja.5

Najznačajnije djelo imama Maturidija „Kitāb al-tawhīd“

Možemo slobodno konstatovati da je najznačajnije djelo koje je Māturīdi napisao iz oblasti teologije svakako Kitāb al-tawhīd. U njemu podrobno izlaže svoj sistem i nastoji da uskladi ekstremna stanovišta tradicionalista i racionalista.

Ovo djelo nam pruža neku vrstu kompenzacije za navedena izgubljena djela. Upravo u njemu možemo osjetiti intelektualnu dinamičnost tog vremena, kao i unutarnje poticaje Māturīdijeva teološkog razmišljanja. Kitāb al-tawhīd je svjedočanstvo širine njegova pogleda, dubokog uvida i čvrste spoznaje filozofijskog sistema toga vremena.

Ono što nam je dostupno kroz literaturu pokazuje da je Māturīdi bio prvi mutekellim koji je uveo doktrine izvora ljudske spoznaje u knjigu, o teologiji – kao što je Kitāb al-tawhīd i potom pokušao da izgradi svoj sistem na čvrstim filozofijskim osnovama.

Ovaj metod slijedili su i drugi teolozi, a to su u kasnijem vremenu detaljnije razradili Aš’aritski učenjaci poput Al-Bākillanija, Bagdadija i dr. Značajno je još istaknuti da je svoje prvo izdanje na arapskom jeziku, Kitāb al-tawhīd doživjelo krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka u Egiptu.6

Osnovna učenja imama Māturīdija

Svoja osnovna učenja i vlastiti sistem, imam Māturīdi je gradio uglavnom na principima slobode od sličnosti i Božije mudrosti. Principom slobode od sličnosti kako ističe M.M. Sharif, Māturīdi je ukazivao i suprostavio se bilo kakvoj sličnosti Boga s Njegovim stvorenjima kao i antropomorfizmu u svim njihovim formama, bez negacije Božijih atributa. Izraze antropomofrizma koji su korišteni u Kur’anu, poput Božija ruka, lice, oči kao i Njegovo sjedenje na Aršu - prijestolju ne bi trebalo uzimati u njihovom očitom smislu, iz razloga što je doslovna

5 Vidjeti više: Muhammed, Abduhu, Risaletu-t-tevhid, Rasprava o islamskom monoteizmu prijevod: Muharem Omerdić, El-Kalem, Sarajevo, 1988.

6 Vidjeti više: Hans, Daiber, Zur Erstauzgabe von al-Maturidi, Kitāb al-tawhīd , n.d., str. 202-203 interpretacija ovih izraza suprotna eksplicitnim ajetima Kur’ana. Iz tog razloga Māturīdi ističe da je navedene ajete potrebno interpretirati u svjetlu jasnih stranica u skladu s doktrinom tevhida i na način da interpretacija ne odudara od onoga što nalaže upotreba arapskog jezika ili njihovo istinsko značenje treba prepustiti Božijoj spoznaji.7

Stanovišta determinista i mu’tezilita, koja su oprečna, Māturīdi pokušava da pomiri na principu Božije mudrosti, te dokazuje za čovjeka određen značaj slobode bez da negira sveobuhvatnu Božiju volju, moć ili odluku.

Prema Māturīdiju, mudrost označava stavljanje stvari na njihovo vlastito mjesto. Iz tog razloga, Božija mudrost obuhvata pravičnost, milost i milostivost. Bog posjeduje apsolutnu moć i Njegova apsolutnost nije potčinjena bilo kakvim vanjskim zakonima, izuzev Njegovoj vlastitoj mudrosti.

Navedeni princip, imam Maturidi primjenjuje također u borbi protiv stanovišta da Bog može opteretiti svoje sluge. Navedeno nije u skladu s Božijim mudrošću, što uključuje pravičnost i milostivost. Tražiti od čovjeka da izvršava djelo koje je izvan njegove moći, nalik je narediti slijepu čovjeku da gleda lice ili narediti nekome bez ruku da ih ispruži. Isto tako bio bi akt nepravde, ukoliko bi Bog kaznio vjernika vječnom patnjom ili nagradio nevjernika vječnim uživanjem.

U navedenom pitanju, Māturīdi se složio s mu’tezilijama nasuprot ortodoksnom stavu, ali oštro im se suprostavio u njihovoj doktrini da Bog mora činiti najbolje za čovjeka. Ova mu’tezilijska doktrina, smatra on, stavlja Boga pod prisilu da čini posebno djelo, u određeno vrijeme u korist jedne individue i negira Njegovu slobodu akcije. To samo dokazuje pravo čovjeka nad Njime, a ne bitnu vrijednost i valjanost jednoga djela koje Božanska mudrost ima na umu. Štoviše, ova doktrina ne može riješiti problem zla. Māturīdi stoga smatra da se Božanska pravičnost sastoji, ne u činjenici onoga što je spasonosno za pojedinca, već u činjenici djela zbog njegove vlastite vrijednosti i stavljanju stvari na njeno vlastito mjesto.

Ovdje smo iznijeli samo nekoliko njegovih osnovih učenja. Ovaj veliki imam ehli sunneta vel džema’ata i njegovi učitelji kao i četiri velika imama, osnivača mezheba, svi pripadaju u vjerovanju jednom

7 Detaljnije o navedenoj temi pogledati: M.M. Sharif, prijevod: Hasan Sušić, Historija islamske filozofije, AC, Zagreb, 1990., str. 275-289 te istom mezhebu koji se zove ehli sunnet vel džema’at. Vjerovanje (i’tikad) ljudi koji pripadaju ovoj grupi je vjerovanje ashaba, tabi’ina i tabe’i tabi’ina i mi, bosansko-hercegovački muslimani, ih u tome slijedimo!8

Širenje maturidijskog akaida

Maturidijski akaid se pod utjecajem Osmanskog i Mongolskog carstva proširio na veća područja u kojima je preovladavala hanefijska pravna škola, poput Afganistana, Srednje Azije, Južne Azije, Rusije, Kine, Kavkaza, Turske, kao i na prostore Balkana, odnosno naše domovine Bosne i Hercegovine.

Izučavanje imama Māturīdija kao i različitih maturidijskih pisaca prisutno je i na velikim univerzitetima islamskog svijeta poput El-Azhara, Ez-Zejtune i dr.

Vehabijska kritika maturidijskog akaida

Savremene vehabije i `’selefije’’ vrlo su kritični prema naslijeđu imama Māturīdija. Jednostavan odgovor zbog čega je to tako jeste taj, što imaju averziju prema korištenju bilo koje racionalne misli u pitanjima vjere, vjerske spoznaje i prakse.

Svi koji se pozivaju na imama Māturīdija i prihvataju njegov akaid, bivaju osuđeni od strane savremenih vehabijskih šejhova i njihovih pristalica koji ih, u najmanju ruku proglašavaju novotarima odnosno inovatorima u vjeri.

Zapravo, takav oštar i zatvoren pristup nije bio poznat muslimanima sunijjama kroz historiju. Ehli sunnet vel-džema’at ima široko značenje a između ostalih njima pripadaju eš’arije i maturidije koji su neke kur’ansko-sunnetske izraze tumačili alegorično.

Prema tome, potrebno je zaustaviti i prestati s bilo kakvim raspravama i polemikama o jasnim stvarima, i okrenuti se aktuelnim pitanjima i dilemama.

Pod velikim utjecajima iz nekih istočnih zemalja sada imamo situaciju, da i unutar BiH i među nama samima postoje kritike i

8 Vidjeti više: Almir, Fatić, „Naučna misao imama Māturīdija,“preuzeto sa: http://hanefijskimezheb. wixsite.com/bosna/post/2019/12/08/lik-i-djelo-imama-el-maturidija, 22.6.2021. i rad: Zuhdija, Ćerim, „Da li su imam Aš’ari i Māturīdija osnovali svoje mezhebe u fikhu ili akaidu“, preuzeto sa: http://hanefijskimezheb.wixsite.com/bosna/ post/2018/11/12/da-li-su-imami-es-ari-i-maturidi-osnovali-svoje-mezhebe, 24. 6. 2021. osporavanja, odnosno da se učenje imama Maturidija promatra kao sektaško.

Bilo da iza toga stoji neznanje, predrasude, nerazumijevanje ili bilo šta drugo, takvu pogubnu tendenciju potrebno je energički odbaciti.9

Razlozi zanemarivanja imama Māturīdija i njegovog učenja

Istaknuti islamski teolozi navode tri glavna razloga zbog čega je Māturīdi bio zanemarivan a njegovo najznačajnije djelo Kitāb al-tawhīd često zaboravljano.

Prema njima prvi razlog jeste Māturīdijev arapski jezik koji je bio teško shvatljiv u pogledu gramatičke i rečeničke strukture. Kao argumentaciju za takav stav, navode jednog od njegovih sljedbenika El-Bezdevija koji je zapisao da Kitāb al-tawhīd, pripada njegovom šejhu Māturīdiju, kao i da bi bio sasvim dovoljan da se u njemu ne nalaze određene nejasnoće, poteškoće u rasporedu i sl. Drugi razlog njegovog zanemarivanja jeste pojednostavljivanje njegovih ideja od strane učenika i sljedbenika. Zbog navedenog, ni Pruščak koji je djelovao na našim prostorima u šesnaestom stoljeću, a ni Muhamed Abduhu koji je djelovao u devetnaestom stoljeću na prostoru Egipta, nisu uviđali potrebu za čitanjem Kitāb al-tawhīda, jer su učenja Māturīdija nalazili u djelima En-Nesefija, Et-Taftazanija i dr. I treći razlog, koji islamski teolozi u svojim djelima navode, jeste dovođenje Maturidijevih teoloških razmatranja u jedan uski okvir komparativnih eš’aritsko-maturidijskih studija.10

Maturidijski akaid u Bosni i Hercegovini

Misao imama Māturīdija duboko je utkana u srž tradicije Bošnjaka na ovim prostorima. Naša Islamska zajednica prepoznala je važnost njegove teologije i maturidijski akaid uzet je kao zvanični put koji slijede muslimani Bosne i Hercegovine.

Na tim temeljima pisani su i naši ilmihali kao i udžbenici vjeronauke. Bošnjaci od najranijih - mektepskih dana uče da muslimani Bosne pripadaju maturidijskoj školi u sferi akaida, a u pogledu fikha hanefijskom mezhebu. Māturīdijeva djela izučavana su i u bosanskohercegovačkim medresama, a Gazi Husrev-begova biblioteka sačuvala je i pohranjivala komentare njegovih djela. Evidentno je da su učenja imama Māturīdija čuvana kroz historiju i na našim prostorima od strane autora koji su pisali o njemu, a u današnjem vremenu nam je i više nego potrebna u čuvanju od izazova tradicionalističke kritike s jedne strane, kao i zaštiti od pretjeranih modernističkih kritika i istupa, kao i od ideja koje su neislamske, s druge strane.11

9 Vidjeti više: Edina, Kamenica, „Misao al-Māturīdija u srži tradicije i sadašnjice“, preuzeto sa: https://www. oslobodjenje.ba/dosjei/teme/misao-el-maturidija-usrzi-tradicije-i-sadasnjice-508402, 24.6.2021 10 Vidjeti više: Ebu-l-Jusr, Bezdevi, Kitab usūli-d-din, pripredio: Hans Peter Lins, Kairo, 1963., str. 202, i djelo: Smailagić, Nerkez, Klasična kultura islama, Jazu, Zagreb, 1976.

11 Vidjeti više: Bajraktarević, Orhan i Fatić, Almir, Filozofija života u islamu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2021., str. 91