RIBA Zijad Bahtić -

Mirsad Bošnjak je proslavio svoj pedeseti rođendan u rodnom Mostaru, 10. aprila 1993. godine. Radio je trideset godina kao lokalni poštar. Svi, i stari i mladi, u rodnom Mostaru su ga znali po nadimku Miro Torbar. Slovio je za ponajboljeg ribara u Mostaru i okolini. Uvažavali su ga i stari ribari, mostarske legende, poput Šerifa Bakije i Safeta Polovine.

- Njegova mušica k’o da je iz dženneta doletila govorili su.

On, iskren, nasmijan šeret, bi im odgovarao kako je roj džennetskih mušica zaglavio kod Bakije na Carini a samo jedna zalutala na Rudnik, gdje je Miro imao lijepu porodičnu kuću.

- Ovo smo ja i moja Emina podigli sa svojih deset prstiju i dva kredita. Emina mi je rodila tri sina, tri zlatne jabuke. Nije do mene, al’ majstor je majstor. Ja sam većinski vlasnik svog života volio je da kaže.

Njegovo divljenje zelenookom Neretvom, njenim mladicama i pastrmkama, pojašnjavao je Božijom mudrošću po kojoj je riba drevni vjerski simbol koji, vjerovatno, označava božansko znanje ili vječni život; a Neretva suza radosnica stanovnika Dženneta koja je data nama, običnim ljudima, da osjetimo ah i dah rajskih ljepota.

Miro nikad nije pio alkohol ali je rado bio viđen i cijenjen gost na sijelima i sjedeljkama zbog svog lijepog glasa, vedrog duha i doskočica koje je sipao „kao iz rukava“. Znali su da živi u svom snu i komšije i svi sugrađani su ga voljeli.

Rijetko ko je znao daje Miro imao vjersku naobrazbu, završio je u Sarajevu Gazijinu medresu ranih šezdesetih godina.

Rat i četničko divljanje po istočnoj Hercegovini i Podveležju ga jako pogodiše. Postade ćutljiv i ozbiljan. Izgubi mu se osmijeh sa lica.

- Riknula je zvijer u njima, krvi bi pili - bio je njegov komentar na nadolazeće zlo.

U pošti je, zbog specifičnosti posla, imao radnu obavezu, što ga je oslobodilo vojnog angažovanja. To ljeto `93 godine je njegov život i snove rastočilo u noćnu moru. Lokalni kabadahija Štela mu je rekao bez okolišanja da je nepoželjan na teritoriji koja je od sada ekskluzivna samo za Hrvate, a da je njegov Mostar od sada stolni grad Hrvata a da su drugi i drugačiji od sada u Mostaru nepoželjni.

- Bježi, sutra ujutro će ti Štelina paščad minirati kuću - reče mu Pero, lokalni pijanica i probisvijet kojeg je Miro, nerijetko, znao počastiti.

U praskozorje tog tužnog, proljetnog jutra, sa obližnjeg brežuljka, Mirsad Bošnjak zvani Miro Torbar je posmatrao kako razorna eksplozija ruši njegov topli dom. Tada u njemu nešto puče i sruši se. Zauvijek. Nizali su se događaji. Miniranje kuće, Split, Zagreb, fiskulturna sala neke škole... Danska. I plač koji ga je pratio cijelim putem, zlokoban, sveprisutan, depresivan, kao teško pijanstvo.

Žene su plakale za svojim mrtvim i zarobljenim, starci su plakali iz straha da više nikad neće vidjeti vreli hercegovački kamen koji ih je zadojio, djeca su plakala jer su se bojala. U ljude se strah ugnijezdio, paralisao im čula, pa više niti se čuje smijeh, niti se osjeća radost.

Dovezli su ih na sjever Danske. Njih petstotinjak, uglavnom protjerane Bošnjake iz Mostara, Stoca. Čapljine, Gacka i cijele Hercegovine. U magnovenju je razmišljao kako ustvari ne zna ništa o Danskoj, kako ne zna ni gdje je, ni kakva je to država. Samo je znao ono što je uobičavao u šali reći, u vezi događaja i komešanja među dojučerašnjim radnim kolegama, poštarima i službenicima: - Ima nešto truhlo u državi Danskoj.

Ta zlokobna misao gaje pratila i u izbjegličkom kampu na krajnjem sjeveru Danske, u blizini grada Skagena. Sjetio se i da je bio neki danski bajkopisac Andersen pa je u jednom momentu je pomislio daje sve ovo što mu se sada dešava ružna bajka, i da će se pojaviti neki zanosna vila koji će čarobnim štapom riješiti sve njegove probleme. I probleme svih ovih nesretnih i napaćenih ljudi.

Čitava bulumenta državnih službenika, administratora, doktora, psihologa, sociologa, policajaca, isljednika, bezbroj formulara, podataka, priča... Sve to je od njega napravilo zbunjenog, dezorijentisanog, nesigurnog, šutljivog, izgubljenog bivšeg muškarca.

Na kraju je uhvatio sebe da prisluškuje vijesti i tuđe razgovore i da tako jako želi ali ne uspijeva odagnati tugu samoće i izolacije.

Njegova Emina, životni saputnik i najbolji prijatelj je, čini se, preko noći ostarila i izgubila svježinu lica, pokreta i misli.

- Bože moj - govorila je - mi smo k’o onaj najtvrđi čelik grijan i kaljen na vrelom mostarskom suncu i kamenu, a poslije bačen i umočen u ovu hladnoću na kraju svijeta. Samo da ne zahrđamo od ove silne vlage i hladnoće, moj Mirsade. Hladnoća mi se uvukla u kosti, u zglobove, u srce. Još malo pa će i u dušu. Evo sam ti k’o mejt što po navici hoda i diše. Samo me još ljubav prema tebi i djeci održava u životu.

Noćima je bdio družeći se sa svojom nesanicom, pokušavajući da ne sekira Eminu koja je na drugom kraju kreveta uzalud pokušavala da stvori dojam dubokog bezbrižnog sna. Čekala bi da se Miro zakašlje i da je prozove pa bi, uz kafu, dočekivali jutro i novi sumoran dan.

U izbjegličkom kampu je sreo i svog medresanskog ahbaba Mustafu iz Banja Luke.

- Kako je svijet mali - sjetno će Mustafa.

- Nije, moj ahbabu, nego je velika nesreća koja se sručila na naša pleća. - Boga mi sam čuo - nastavlja Mustafa, uz nevješto i na silu namješten osmijeh na licu – da je ovo dugovjek narod i da u prosjeku žene žive preko osamdeset, a muškinje preko sedamdeset i pet godina, pa valja i nama da se ponašamo po njihovim pravilima.

- Jah, znaš i ti k’o i ja d aje svima nama određeno kol’ko ćemo i dokle ćemo. Ne može se na silu mrijet’, a kome Allah da dug život, da mu ga k’o iskušenje i patnju.

Pričalo se i kako je neki Salko, Bošnjak iz Gradiške, varilac, dok je radio prije rata u lokalnoj fabrici i pravio vojničke krevete, najednom ugravirao svoje ime. Kasnije su ti kreveti izvezeni u Skandinaviju. Salko je prepoznao taj krevet sa inicijalima u Prihvatnom centru u Skagenu.

Mirsadovi sinovi, najstariji Rijad, mlađi Tarik i najmlađi Ado su veoma brzo, a njemu se činilo i bezbolno, nastavili svoj, na momenat, prekinuti život. Zajedno sa drugom omladinom, za koju je bio napravljen poseban program resocijalizacije i daljeg školovanja, započeše sa školom jezika, danskog i engleskog i sa stručnim osposobljavanjem. Činilo se daje sve bilo osmišljeno i urađeno da ova mladost i svježa krv dođe i nakalemi se na surovu skandinavsku zbilju, daje osvježi i oplemeni.

- A i osjemeni, znao je u šali reći Mustafa. Vremenom je i Emina, kroz programe obnove i jačanja mentalnog zdravlja i resocijalizacije za žene, počela da slika. I to veoma uspješno.

- To boje mog Mostara i moje Hercegovine iz mene frcaju pa se same lijepe na platno, skromno je pojašnjavala ljepotu i nadnaravan kolorit svojih slika prema kojima ni hladni Skandinavci nisu bili ravnodušni. Upriličiše joj i prodajnu izložbu.

***

Dok je bio u izbjegličkom centru u Skagenu Mirsadu pokazaše crkvu zatrpanu pijeskom i mjesto gdje se sastaju dva mora. Prizor bogomolje zatrpane pijeskom koja je sagrađena oko 1300- te godine, a od 1798. godine ne služi svrsi bogosluženja, snažno ga je dojmio.

- Bože moj, i ja sam ovako, dunjaluk me zapahn’o i dunjalučko šarenilo me zatrpalo i blokiralo pa ni ja nisam već dugo u svojoj svrsi - korio je sam sebe.

Često je imao je nalete kajanja i dugo, dugo tražio oprost od Allaha. Slike nevinog i čistog medresanskog života su izranjale i vodile ga ka imaginarnom svjetlu i vraćale mu nadu u spas.

Stari Hafiz, mudra i sijeda glava, izranjao mu je u sjećanju i govorio:

- Isključivo pravo na znanje, a naročito duhovno, ne može imati niko. Znanje je neiscrpno i niko, pa ni oni najodabraniji, ne mogu polagati pravo na odgovore na sva pitanja koja zbunjuju čovjeka.

Drugom prilikom, dok je stajao na vlažnom skandinavskom pijesku i posmatrao liniju koju su iscrtali talasi dva mora, koja su jedno drugom bili u zagrljaju, sjetio se parabole o Musau i njegove potrage za znanjem.

Po predanju, Bog je ukorio Musaa a.s. što je jednom prilikom tvrdio da je najmudriji od svih ljudi. Kasnije mu je, putem Objave, rečeno da je jedan Božiji rob koji je živio na mjestu gdje se spajaju dva mora mnogostruko superiorniji od njega u mudrosti. Kada Musa a.s. izrazi želju da nađe tog čovjeka, Bog mu zapovjedi da uzme „ribu u korpi“i da ide dok riba ne iščezne, što je trebalo da znači da je cilj putovanja dostignut.

Stari Hafiz je podcrtavao da pored geografske odrednice, dva mora predstavljaju dva izvora znanja, od kojih se jedno dobija posmatranjem i intelektualnom koordinacijom vanjskih fenomena a drugo preko intuitivnog, mističnog uvoda, čiji je susret stvarni cilj Musaova puta. Satima je stajao posmatrajući liniju razdvajanja dva mora i ponavljao:

- Bože moj, zar sam morao doći ovako daleko, zar si me morao dovesti dvije hiljade kilometara daleko od mojih korijena da shvatim istinu... ponavljao je, dok mu pred očima izranjaju slike bistre Neretve, pastrmki i mladica koje peca i pušta u hladnu, bistru Neretvu.

I opet tako. I opet tako...