Dvaput mjeri, jednom sijeci

Otac Agan bio je dobar majstor. Pouzdan, i na glasu. Imao je sigurno oko i vještu ruku za pravljenje poljoprivrednih alatki, zatim izradu raznog drvenog posuđa, kao što su kace, čabrovi, kraljače, stapovi, bucati za vodu, štokrljice za sjedenje... Zid koji bi majstor Agan oblikovao imao je besprijekornu okomitu liniju i uravnoteženost. Ne znam ni koliko puta sam ga, u razgovoru s komšijama ispred kuće, ili u podrumu, gdje je imao priručnu stolarsku radionicu, čuo kako kaže: “Dvaput mjeri, jednom sijeci!” Tako je neposredno objašnjavao svoje odnjegovano strpljenje, majstorski oprez, predanost poslu kojim je bio zaokupiran, odnos prema radnom materijalu i prema predmetu koji je nastajao u njegovim rukama... Jednom je komšiji Muju Pejkoviću, dok se ispred naše kuće podosta mučio oko preciznog sklapanja jedne kace, otac rekao kako bi svaki čovjek mogao biti majstor, ito dobar majstor, samo ako to hoće, za to je isključivo potrebna velika volja i još veći sabur u onome što se radi... Ukoliko se u nečemu i ne uspije, ukoliko se ponekad pogriješi dok se šta pravi, uspjet će se neki drugi put, najgore je stati i razočarati se u vlastite mogućnosti.

Još tad sam shvatio da se riječi: “Dvaput mjeri, jednom sijeci” ne tiču samo oblikovanja određenih predmeta, koji su mi u roditeljskoj kući vremenom, imao sam osjećaj, postajali bliska bića, nego se tiču i primjerena čovjekova govora, ponašanja i odnosa prema ljudima, njihovim karakterima i svakodnevnim ljudskim potrebama.