Fala bogu kad svak’ ima svoju kuću

Često su svojim rođacima u Kruševu i ostalim selima u dolini rijeke Sutjeske pristizala rodbina iz Sarajeva, Goražda, Mostara, Tuzle, Beograda, Foče... Najčešće bi to bilo ljeti, u vrijeme školskih praznika. Svakidašnji porodični život se morao unekoliko prilagoditi gostima. U tome bi se na svoj način prilagođavala i seoska djeca. Kako ja u svojoj familiji nisam imao neke rodbine koja bi nam učestalije dolazila iz tamo nekih dalekih prostranih, svijetlih, mirisnih gradova, rado sam se družio s onim dječacima u čije kuće bi došli rođaci vršnjaci i rodice vršnjakinje. Najviše kod Pejkovićā. Za seoske dječake koji su, kao, malo bolje učili u školi, djeca iz svih tih gradova donosila su svijet u kojima ćemo se i mi, u nekim sutrašnjim danima, naći... Što se tiče djevojčica, malo je koja djevojčica iz Kruševa i drugih sela nastavljala školovati se nakon završena četiri rasreda osnovne škole.

Gradska dječačka gospoda nije se uvijek umjela snaći u nepredvidivim seoskim okolnostima. Bilo je raznih veselih zgoda u igrama klisa, ili trčanjima i skrivanjima po šumi, pri branju gljiva, ili ukupljanju sijena po rastrčalim čairima, pa u ranovečernjim odlascima na neku od seoskih česama... U odnosu na djecu sa sela, “građani” su bili mnogo uredniji, počešljaniji, umiveniji, svi su redom imali nove tenisice, nećkali su se u izboru hrane, čak su malo drukčije izgovarali pojedine riječi, mada se meni počesto činilo kako oni u mnogim situacijama samo foliraju i namjerno uspostavljaju neku razliku, distancu, daju do znanja kako su oni na nekom većem socijalnom stepenu u odnosu na naša izranjavana koljena i obraze umazane od trešanja. “Građani” su ponekad bivali i uvrjedljivo oholi. Zato bi se znalo dogoditi da im njihovi rođaci na selu naprave male nasmijavajuće zamke, koliko god su bili odlučni da ih brane od bilo kakvih neotesanih nasrtljivaca sa strane. Posebno kad su u pitanju bile rodice iz grada... I ja sam se verao, pred njihovim razrogačenim očima i nježnim, cilikavim zabrinutostima, na najviša stabla. Dovikivali bismo se s drveta na drvo, kao u kakvu cirkusu pod vedrim nebom, pa odvažno preskakali s jednoga drveta na drugo drvo, brali trešnje i u onim dijelovima krošnje gdje bi i vjevericama bilo zazorno popeti se. Skakali bismo u virove Sutjeske kao da se istom namjeravamo ubiti...

Kako majke ili očevi dječaka “građana” i djevojčica “građanki” bijahu rođena braća, sestre, sinovi ili kćeri domaćinā i domaćicā u čije bi kuće dolazili preko ljeta, familijarna tolerantnost se podrazumijevala. Imao se odnos prema njima kao prema članovima vlastite porodice...

Jednom sam, ipak, čuo, komšiju Kabila Pejkovića, vrlo strpljiva i ugledna kruševskog domaćina, kako jednom, iznerviran raznovrsnim hairsuzlucima nestašnih mladih rođaka iz Lukavca, kod Tuzle, reče: “Fala Bogu kad svak’ ima svoju kuću!” Istu sam rečenicu čuo i u mnogim drugim prilikama i porodičnim okolnostima. Znao sam šta rečenica znači i zbog čega je u tom trenutku izgovorena... Ili je neko od djece tog dana slomilo pipu na česmi poviše kuće, ili je koje “građansko dijete” nezgrapnom nježnošću ugušilo jedno od tek izležene piladi, ili je kakav “Indijanac” ili “kauboj” odapetom strijelom razbio podrumsko staklo, ili bi podugo trajalo nabiljavačko sustezanje za sinijom u vrijeme redovnoga porodičnog objeda, uz to su svakodnevnima bile glasne dječije čarke i obješenjačka začikivanja.

Očito je i domaćinska otvorenost, gostoljubivost, familijarna dobrota imala svoje tolerancijske granice. A to da “fala Bogu kad svak’ ima svoju kuću” čuo bih u mnogim prilikama i van svoga zavičaja. I u Sarajevu, naravno... Dosta puta i u Sarajevu!