Moramo biti dosljedni i uvijek na strani obespravljenih

U predramazanskom intervjuu za Preporod, reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseinefendija Kavazović govori o ramazanu i njegovim perspektivama, duhovnosti, savremenim izazovima i aktuelnim problemima našeg društva, te ideološkoj pozadini napada na Islamsku zajednicu. Osim toga, naš uvaženi sagovornik otkriva i neke detalje iz svog svakodnevnog života, načinima ophođenja s okolinom te čitateljima naših novina daje jedinstven uvid u to šta voli čitati i šta mu je od umjetnosti blisko i drago

Preporod: Prošlo je deset godina otkako ste preuzeli emanet vođenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao reisul-ulema. Je li težina ovog emaneta bila veća u prvim godinama ili danas, s obzirom na promjene i izazove s kojima se i Zajednica i narod susreću? Također, jeste li se Vi promijenili u ovih deset godina?

Reisul-ulema: Svako vrijeme ima izazove. Imam Šafija u stihovima kaže: “Krivimo vrijeme - zeman / a mahana je u nama / nema vrijeme veće mahane od nas”. Svako vrijeme ima izazove s kojima se valja nositi, kao i iskušenja, veća ili manja. Vratimo se u povijest, pa zamislimo šta je za Bošnjake značio pad našeg Bosanskog Kraljevstva: vjerovatno su tada mislili da je kraj svijeta, našeg naroda i države. Isto je bilo kada je palo Osmansko Carstvo i kada smo ostavljeni na vjetrometini, pa onda dominacija susjeda, pa komunistički režim, pa onda agresija i genocid. Svaka ta etapa je nosila sa sobom pokolje nad našim narodom, ograničavanje naše slobode i nasrtaje na našu državu.

Vjerovatno su današnja iskušenja u tom poređenju manja, ali to ne znači da su išta manje bitna, jer ne znamo što nosi dan, a što noć.

Zato bismo možda trebali više razmišljati o tome da li smo dorasli i kako se nosimo s današnjim izazovima. Mene to najviše okupira. Prvo i najteže je pitanje vlastite odgovornosti: da svako od nas krene od sebe i da se svakog dana zapita da li je mogao uraditi više da se pravo među nama poštuje, da mir zavlada i da se zlo prošlosti ne ponovi.

Kada je riječ o izazovima koji se postavljaju pred našim narodom, zajednicom i državom, čini mi se najvećim kontinuitet zlonamjernih politika. Nažalost, na njih smo navikli i navikli smo se s njima nositi. One koriste svaku priliku da ostvare nečasne ciljeve. No, i mi smo kao narod iz svog ukupnog iskustva dosta toga naučili i mislim da smo ipak u daleko boljoj poziciji nego u vrijeme kada sam počinjao svoj imamski rad, pa i kada sam stupio na mjesto reisul-uleme. Ne trebamo širiti pesimizam, ali ni zanemarivati opasne trendove kada se pojave. Vjerovati i truditi se - to je naš put! O tome da li sam se promijenio ne mogu govoriti; bolje o tome sude drugi.

Preporod: Šta reisul-ulema radi u slobodno vrijeme, ako ga uspije pronaći?

Reisul-ulema: Trudim se s unucima provoditi što više vremena. Slušao sam o toj ljubavi nana i djedova prema unučadima. No, tek kada shvatimo kako su nam djeca brzo odrasla i kako, zauzeti drugim izazovima, nismo bili dovoljno s njima, shvatamo da vrijeme koje propustimo da provedemo sa svojim bližnjima, sa svojom porodicom, djecom, teško možemo nadoknaditi.

Poslanik Muhammed, a.s., uspoređuje Božiju ljubav prema ljudima s majčinom ljubavi prema svome djetetu. Porodica, uistinu, jeste mjesto gdje sazrijevamo svi, ne samo naša djeca, i gdje se gnijezde istinske vrijednosti. Volio bih i sad da imam više vremena da joj se posvetim, mojoj hanumi i kćerkama, unucima posebno.

Imam i jedan komadić zemlje, koji sam uzeo pod ćesim i koji obrađujem. Ponešto u zemlju zasijem. Ja sam dijete sela. Mi smo generacijama živjeli od zemlje i sa zemljom, ovom našom bosanskom. U njoj je i naš dunjalučki smiraj, ali i smiraj od kušnji i izazova. Vraćanje zemlji je vraćanje ishodištu.

Preporod: Pored literature koja je temelj Vaše znanstvene karijere, te one koja je izvor inspiracije za duhovne teme, uz koje književne naslove te druge vidove umjetnosti se odmarate?

Reisul-ulema: Knjiga je, uistinu, najbolji prijatelj. Nikada vas neće ostaviti, ukoliko vi nju ne ostavite, a opet, uvijek će vas rado dočekati. Naše vrijeme se ubrzalo. Možda se to i onima prije nas pričinjavalo. Knjige su moje bogatstvo i sve što imam vrijedno od ovog svijeta je u knjigama. Volim čitati naše klasike: M. Selimovića, D. Sušića, S. Kulenovića, N. Ibrišimovića, ali i naše savremenike: sjajnog Dž. Karahasana, E. Karića, pjesnike Dž. Latića, H. Hajdarevića, G. Gojera, M. Stojića... U njihovom opusu tražim našeg čovjeka i našu Bosnu, naše strahove i nadanja, tuge i žalosti.

Imam san da ću, kada ako Bog da odem u penziju, otići u svoju zaviju, čitati i nikuda ne izlaziti.

Volim slušati Kur’an, ali i andaluzijsku muziku, uz koju se odmaram.

Preporod: U ovom bremenitom vremenu, s brojnim izazovima i pritiscima novih paradigmi koje otuđuju ljude jedne od drugih, bez obzira na njihovu neposrednu blizinu i virtuelnu povezanost, šta svojoj djeci najčešće govorite kao otac, pa tek onda kao reisul-ulema?

Reisul-ulema: Govorim im da budu obazrivi prema ljudima, da ne sude prestrogo, jer ljudi nisu savršeni. Govorim im da dunjaluk ima svoja ograničenja, da je prolazan, izazovan i nestalan. Da se samo u njega ne uzdaju. Govorim im da su Vjera i Dobro čvrsti oslonci u našem prolaznom životu.

Preporod: S obzirom na brojnost vjerske literature, predavanja, medijskih nastupa i prisustva religijskih obrazaca u društvu, vjernik može poželjeti da lahko i jednostavno dođe do iskrene duhovnosti ili da doživi iskustvo drugoga koji govori o ličnom doživljaju vjere. Kako vratiti čovjeka samome sebi,

Ramazan nas upravo uči da se dobro ne može postići brzo i lahko. Svaki cilj, pa i duhovno izrastanje, zahtijeva odricanje i žrtvu. Ramazan nam pomaže da se odmaknemo od svega što nas odvlači od stvarnog, suštinskog i primarnog. Pomaže nam da poredamo svoje prioritete, da skinemo koprenu sa svojih očiju, da zastanemo u svakodnevnici i da se zapitamo nad smislom postojanja i svojim mjestom u svijetu koji nas okružuje i na koji svjesno ili nesvjesno utječemo, čineći ga boljim ili gorim

istraživanju ličnog univerzuma i koliko nam ramazan u tome može pomoći?

Reisul-ulema: Živimo vrijeme užurbanosti, površnosti i pojednostavljenja svega. To je vrijeme dekonstrukcije, demistifikacije i obesvećenja svega vrijednog i svetog. U takvom vremenu je logično očekivati da ljudi posežu i za “instant religioznošću” ili “instant duhovnošću”. No, instant je, u definiciji, samo zamjena za nešto stvarno postojeće i treba da prividno zadovolji našu potrebu za tim, da nas zavara. Tako je i s religioznošću, koja to nije, koja je fokusirana na vanjsko, na formalno, na ono napadno, a suštinsko i stvarno je često prva žrtva takvog okretanja prividnoj duhovnosti.

Ramazan nas upravo uči da se dobro ne može postići brzo i lahko. Svaki cilj, pa i duhovno izrastanje, zahtijeva odricanje i žrtvu. Ramazan nam pomaže da se odmaknemo od svega što nas odvlači od stvarnog, suštinskog i primarnog. Pomaže nam da poredamo svoje prioritete, da skinemo koprenu sa svojih očiju, da zastanemo u svakodnevnici i da se zapitamo nad smislom postojanja i svojim mjestom u svijetu koji nas okružuje i na koji svjesno ili nesvjesno utječemo, čineći ga boljim ili gorim.

Preporod: U ramazanu se pokazuje vjernička spremnost na odricanje. Postoji izazov kako tu spremnost postići kada su u pitanju drugi farzovi, poput obrazovanja ili izgradnje boljih odnosa unutar porodice?

Reisul-ulema: Ovogodišnji slogan za naše aktivnosti u ramazanu je “Ramazan u porodici i porodica u ramazanu”. Hoćemo njime da usmjerimo naše vjernike da obrate pažnju na izazove koji se ispostavljaju pred porodice.

Danas, kada neki u našoj državi ponovo problematiziraju pitanje islama u javnom prostoru i kada pokušavaju da nam oduzmu slobodu govora i vjere, prisjetimo se da je u vremenu Jugoslavije, kada je vjera bila prognana iz javnog prostora, iz škola i medija, islam opstao upravo u porodicama. U vrijeme kada je država pokušavala da ovlada i vjerskom zajednicom muslimana i kada je postavljala brojne restrikcije, vjera je sačuvana ponajviše u porodici.

Kao reisul-ulema, ali i kao roditelj, svjestan sam kako su brojni izazovi pred ljudima koji imaju porodice. Puno brižnosti, pažnje, truda, predanosti i mnogo čega drugog se mora uložiti u podizanje djece i njihovo izvođenje na selamet; u svakodnevnu brigu o braku i bračnim odnosima, o roditeljima i drugima u užoj i široj porodici... Ali, može li čovjek doživjeti išta ljepše u životu od porodične harmonije.

Preporod: Može li se kazati da nam kao muslimanima nedostaje islamske etike, naprimjer, u društvenim odnosima i procesima, poput radničkih prava, ispravnog odnosa prema zajedničkim dobrima i sl.? Jesmo li spremni, iz pozicije vjerske zajednice, još snažnije i otvorenije govoriti o tome?

Reisul-ulema: Svakako. I ja, kao reisul-ulema, ali i drugi imami i alimi, pokušavamo da se sačuvamo od dnevne politike i vrlo često, kada govorimo o etičkim principima za koje bismo voljeli da ih vidimo u društvu, optužuju nas za petljanje u politiku, za desekularizaciju društva, za islamizaciju društva. Bez obzira na te optužbe, Zajednica će brinuti brige svojih članova, ne preuzimajući posao države, ali uvijek jasno iznoseći svoj stav.

Zadaća nas iz vjerskih zajednica je poučavati temeljnim vrijednostima i pravima, poput prava na život, rad, imovinu i ljudsko dostojanstvo i nadati se da će one u našem društvu zaživjeti. Kada se pozivamo na prava, mi se pozivamo na prirodna prava čovjeka koja su neotuđiva i neodvojiva od njegove ličnosti. Nemamo vlasti i moći nad onima koji su se obavezali da će ih garantirati drugima, ali moramo biti dosljedni našeg vjerskog nauka i uvijek biti na strani obespravljenih i onih kojima je pomoć potrebna.

Preporod: Šta je najveća opasnost koja prijeti ulemi pri “bavljenju” vjerom i ispunjavanju dužnosti koje zahtijevaju i vjera i status vjerskog lica?

Reisul-ulema: Dosljednost sebi i vrijednostima koje se zagovaraju je vjerovatno jedan od najtežih izazova. Davno su rekli da nije bitno koliko krupne ideale branite koliko je bitno koliko ste u tome dosljedni. Jer, nedosljednost ukazuje na licemjerje, a licemjerje je u Kur’anu više tretirano nego nevjerovanje. Nedosljednost kompromitira ideal i vrijednosti koje se zagovaraju. Zato je ulemi, ali ne samo ulemi, najveći izazov biti dosljedan onome što tvrdi da vjeruje i zagovara. Valja svojim djelima potvrditi ono što govorimo da je u našim srcima i na našim jezicima. To je i put iskrenosti, bez kojeg nema Dobra.

Preporod: Povećanje broja džematlija u dijaspori ukazuje na još jedan izazov za Islamsku zajednicu u BiH. S jedne strane, u Bosni se prazne džemati, naročito u ruralnim sredinama, a, s druge strane, usložnjava se vjersko-prosvjetni rad u dijaspori. Ovdje prije svega mislimo na to da pored prve, druge i treće generacije Bošnjaka – sa svim izazovima između integracije i asimilacije – naše zajednice u dijaspori imaju znatno povećanje broja novih članova i učenika mekteba iz Bosne. Koliko posvećujemo pažnju ovim procesima?

Reisul-ulema: Trudimo se ići ukorak s ovim izazovom. Najprije je bitno shvatiti da su migracije dio ljudske historije, od postanka čovječanstva. Teško je zamisliti da će postojati svijet u kojem će ljudski stvorene granice zaustaviti kretanje ljudi. To kroz historiju ljudi nisu uspjeli postići ni zidovima ni tvrđavama. Zato je najbitnije pokušati upravljati tim procesima.

Za našu državu je iseljavanje i smanjenje broja stanovnika jedan od najvećih izazova. Više puta sam o tome govorio i molio nadležne da ovaj problem stave u prioritete svojih politika i strategija.

Ali, kada nam se mimo naše volje dešava da ljudi odlaze negdje da rade i žive, privremeno ili ne, prvo se moramo osloboditi narativa prema kojem su ti ljudi kao krivi za nešto ili, ne daj Bože, manje vrijede. Na nama je da uvezujemo naše ljude i kada odu širom svijeta. Naročito to važi kada su u zemljama Evrope, za koje se nadamo se će jednom biti dio našeg zajedničkog životnog prostora. Za nas su ti ljudi izgubljeni samo onda kada ih ništa ne bude vezalo za njihovu domovinu, tradiciju i vjeru. Dok su korisni građani država u kojima žive i dok su uz to ponosni na svoje porijeklo, dok se vraćaju svojoj domovini, dok odgajaju buduće generacije da su ponosni na svoje porijeklo i da se drže vrijednosti svoje vjere, oni su itekako bitan dio našeg vjerskog i državnog kolektiviteta.

Država treba učiniti više da privlači mlade i

školovane da se vraćaju, da ohrabruje poslovne ljude koji su porijeklom s ovih prostora, a takvih je jako puno, na investiranje u Bosni i Sandžaku. Tu vidimo dobre pomake i zanimljive trendove.

Zajednica je bila i bit će s našim ljudima gdje god bili. Bošnjaci su takav narod: gdje god su trojica oni naprave malu Bosnu i uvežu se u džemat.

Predstoji nam jačanje naših struktura i institucija u dijaspori, od Amerike do Australije. Želimo da se ti džemati ne raspu, da se taj potencijal ne usitni i tu će biti dosta posla i zahtijevat će, prije svega, svijest naših imama i džematlija o tome koliko je bitno uvezivanje džemata u dijaspori u krovne organizacije s domovinom i duhovnim centrom u Sarajevu. U ovakvom svijetu bez institucija, ma koliko kvalitetne pojedince imali, ništa neće opstati i trajati.

Preporod: Svjedoci smo značajnih jubileja u džematima dijaspore koji govore i o odlasku imama u mirovinu. Zašto još uvijek nemamo programe i odsjeke na našim fakultetima koji će pripremati potreban kadar Islamske zajednice za dijasporu?

Reisul-ulema: Programi imameta na našem fakultetu su tako struktuirani da imaju nastavne module za rad imama i u dijaspori. Nama nisu strana evropska i zapadna društva. Mi svojim obrazovnim sistemom, svojom kulturom i historijom pripadamo tom kulturno-civilizacijskom krugu. Rad naših imama u tom krugu je lakši nego nekih imama koji dolaze iz drugih kulturnih okruženja. Bilo je i pokušaja uvođenja specijalističkih postdiplomskih studija, koji bi bili otvoreni i za druge, za nebošnjake i one koji ne govore bosanski. Uvijek može bolje i više i mislim da će naše obrazovne institucije nastaviti pratiti trendove i potrebe našeg naroda i svoje programe prilagođavati zahtjevima vremena.

Preporod: Dijalog je naša velika tema. Mnogo toga se u Evropi promijenilo od početka Vašeg mandata i doima se kako se u dijalog više ne vjeruje. Iako se formalno i dalje insistira na dijalogu, suštinski su na sceni drugačiji odnosi, prije svega, u surovoj ekonomskoj i, nerijetko, militarističkoj moći. Kako vidite dinamiku dijaloga u Evropi u posljednjih desetak godina?

Reisul-ulema: Čini mi se ponekad da je sve manje prostora za dijalog i da se on sužava. Pod dijalogom mislim na to da se ljudi sreću i vide, čuju jedni druge i pokušaju se razumjeti.

Istovremeno, često čujemo kako dijalog nema alternativu. I nema, jer alternativu predstavljaju nerazumijevanje, mržnja, sukobi i ratovi. Mi moramo imati hrabrosti da razgovaramo i da otvaramo i najteža i najbolnija pitanja. Dijalog ne podrazumijeva da se šuti na zlo ili zaziva slijepa politička korektnost. Iskren dijalog znači da se jasno iskažu svi strahovi, sva nezadovoljstva koja osjećamo i da problemima pristupamo kao našim zajedničkim. Rasizam nije problem samo ljudi određene boje kože, vjerski fanatizam nije problem samo vjernika, netolerantni i agresivni ateizam, koji želi javni prostor mehanizmima države i represijom zadržati samo za svoj svjetonazor, nije problem samo onih koji se osjećaju isključenima ili diskriminiranima takvim svjetonazorom, antisemitizam nije problem samo za jevreje, islamofobija za muslimane, nasilje nad ženama za žene itd. To su naši zajednički problemi i njih ćemo početi rješavati tek kada ih počnemo doživljavati kao takve i zajednički se s njima hvatati ukoštac. Ovako svako govori samo o svojim nepravdama, o onome što je njegov problem, vrlo često kriveći za to onog “drugog”, što samo produbljuje razdor i polarizira društvo. Samo iskrenim i civiliziranim dijalogom možemo doći do situacije u kojoj svi zajedno, ne samo vjerske zajednice koje vode međureligijski dijalog, možemo početi rješavati naše zajedničke probleme i tražiti minimum zajedničkog, onoga oko čega se slažemo i na čemu ćemo graditi bolji svijet za sve nas.

Preporod: Mnogo reakcija je uslijedilo nakon što je predstavnik SPC napustio Međureligijsko vijeće BiH. Mjesec dana nakon toga imali smo tematiziranje zloupotrebe svetosavlja na jednoj hutbi, pa izvinjenje ali i progon imama od entitetskih policijskih i sudskih organa koji još traje. Onda je došlo do pečaćenja džamije u Rabranima. Vaša izjava o tome da se trenutno država brani u institucijama i da je to put njene odbrane, ali da u slučaju da one budu uništene ostaje borba za njihovo očuvanje makar i oružjem i životima dočekana je „na nož“. I dok su jedni u tome shvatili poziv da se očuvaju državne institucije, jer su one garant mira, drugi su te izjave izvrnuli i pokušali Vas optužiti da pozivate na nasilje. Je li to sve slučajnost?

Reisul-ulema: Svi mi moramo biti odgovorni za riječi koje izreknemo. Uvijek postoji mogućnost da budemo pogrešno shvaćeni. Kada se to desi, valja svoj stav objasniti. Ne kako bi se pravdalo, osim ako se uvidi da se pogriješilo. U slučajevima koje ste naveli vidimo drugu tendenciju. Vidimo sinhronizirani napad na Islamsku zajednicu u BiH, pokušaj da se ušutka, da se ona spriječi da bude uz svoj narod, da govori o zlu koje se ovdje desilo, naročito zlu agresije i genocida, da prestane upozoravati na one politike i ideologije koje prijete miru i koje prijete da nas vrate u sukobe.

Kur’an muslimanima zabranjuje da prvi počinju sa sukobom i da na njega podstiču. Riječi Milostivog ve la tatedu (Ne započinjite sukob, ne prelazite vi granice prvi) jasne su, ali je jasno i pravo da se brani kada se bude napadnuto. Mi stalno i iznova ponavljamo da se zaustave politike koje vode ka sukobima i novim ratovima. Ne zato što ih mi prizivamo, već upravo zato što pokušavamo stati na put širenju netrpeljivosti koja vodi u sukobe. Sumnjamo da je sve to povezano s pokušajima da se zaustavi potpisivanje ugovora Islamske zajednice s državom, a i da je dirigirano iz nekih međunarodnih centara moći kojima odgovara da dođe do destabilizacije ovih prostora.

Na kraju, mi smo kao država, kao narod i kao zajednica platili previsoku cijenu za svoju slobodu da bismo od nje lahko odustali. To se neće desiti i mi ćemo nastaviti promovirati dobro, suzbijati zlo i govoriti ono što smatramo da je istina. Mi se ne kockamo sa sudbinom našeg naroda, niti s mirom, već upravo svojim odgovornim stavom i angažmanom pokušavamo osigurati mir i budućnost naše države i svih naroda koji na ovim prostorima žive.