Borba protiv islamofobije doprinosi eliminaciji diskriminacije

Usvajanju Međunarodnog dana borbe protiv islamofobije prethodili su intenzivni pregovori između država članica Ujedinjenih naroda prvenstveno u Nujorku. No, značajan doprinos sveukupnoj debati o pitanju islamofobije dao je Ahmed Shaheed, profesor na Univerzitetu Essex i sada već bivši Specijalni izvjestitelj UN-a za pitanje vjere ili uvjerenja izvještajem „Borba protiv islamofobije - mržnje protiv muslimana s ciljem eliminisanja diskriminacije i netolerancije na temelju vjere ili uvjerenja“koji je predstavio tokom 46. zasjedanja Vijeća za ljudska prava 2021. godine u Ženevi. U kontekstu komemoracije Međunarodnog dana borbe protiv islamofobije, koji se obilježava 15. marta, u ovom broju donosimo neke od najvažnijih dijelova i preporuka iz spomenutog izvještaja.

Profesor Shaheed smatra da svjesne i nesvjesne predrasude o muslimanima koje na izvjestan način ovjekovječuju određeni pojedinci, političari, influenseri s društvenih mreža, mediji i mrzilačke skupine igraju značajnu ulogu u dehumaniziranju muslimana, motiviranju zločina iz mržnje, promovisanju diskriminacije i pogoršavanju društveno-ekonomske isključenosti. Različiti oblici diskriminacije, neprijateljstva i nasilja predstavljaju ozbiljne prepreke na putu ostvarivanja prava na slobodu mišljenja, savjesti, vjere ili uvjerenja. Stoga je važno, tvrdi profesor Shaheed, identificirati i procijeniti na koji način državne strukture održavaju i legitimiziraju islamofobiju i aktivno diskriminiraju muslimanske pojedince i zajednice.

Diskriminacija protiv muslimana je intersekcionalna

Iako su pojedini stravični napadi protiv muslimana dobrano šokirali svjetsku javnost i privukli medijsku pozornost, ipak najveći broj kršenja ljudskih prava prouzrokovanih islamofobijom još uvijek ostaje neprijavljen. Islamofobna diskriminacija u privatnom i javnom prostoru često ima za posljedicu da je muslimanima izuzetno teško prakticirati i manifestirati svoju vjeru. Diskriminacija, neprijateljstvo i nasilje protiv aktualnih ili zamišljenih muslimana često su višestruke i intersekcionalne tako što se diskriminacija na temelju vjere ukrštava s diskriminacijom zasnovanom na njihovoj nacionalnosti, porijeklu, spolu, rasnim ili etničkim backgroundom. Muslimani su počesto meta zbog svojih vidljivih „muslimanskih“karakteristika poput imena, boje kože i vjerske odjeće, uključujući marame. Žene muslimanke najčešće su izložene „trostrukoj kazni“budući da su žene, pripadnice etničke manjine i muslimanke.

Izvještaj podsjeća da su tokom protekle dvije decenije muslimani i muslimanske zajednice podnijeli najveći teret zloupotrebe mjera protiv terorizma. Bacanje kolektivne krivice na muslimane zbog terorističkih napada koji su navodno izvršeni u ime islama, islamofobni stavovi utemeljeni na negativnom generaliziranju o islamu i muslimanima koji ih predstavljaju kao opasnost kao i tvrdnje o nepomirljivosti kulturoloških razlika i sistema vrijednosti između muslimana i većinskog domicilnog stanovništva dodatno su podsticali na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje prema muslimanskim pojedincima i zajednicama. U tom smislu, izvještaj potvrđuje zabrinjavajući porast desničarskih ekstremnih grupacija koje šire različite teorije zavjere o muslimanima propagirajući na taj način mržnju preko društvenih mreža, što je naročito bilo uočljivo tokom pandemije koronavirusa. Islamofobni narativi su prisutni u medijima, među članovima akademske zajednice, u školama, zdravstvenim ustanovama i skupštinskim radnim tijelima. Muškarci muslimani predstavljaju se kao nasilni, nelojalni, nevjerni, seksistički, neliberalni „ostali“, dok preovlađujući stereotipi o ženama muslimankama osciliraju između žrtava koje je neophodno spasiti i teroristkinja koje se kriju iza marame. Ovi stereotipi su osobito opasni kada pronađu svoj put do zakona i politika koje ograničavaju prava muslimanima; onda kada imaju kao posljedicu ekonomsko, socijalno i političko isključenje muslimana; i kada pravdaju nekažnjavanje i neprocesuiranje nasilja i mržnje protiv muslimana ali i onih za koje se misli da su muslimani.

Primjeri islamofobije

Profesor Shaheed tvrdi kako prikupljeni dokazi jasno pokazuju da islamofobija nije samo rezultat proizvoljnog neinformisanog straha od muslimana među pojedincima, nego je veoma često u funkciji strukturalne diskriminacije koja proizlazi iz negativnih stereotipa o muslimanima i njihovoj vjeri. U tom kontekstu, on smatra da je neophodno koristiti terminologiju koja se najčešće upotrebljava od strane osoba izloženih kršenjima ljudskih prava prouzrokovanih fenomenom koji je mnogo dublji od iracionalne mržnje prema muslimanima. Specijalni izvjestitelj zastupa tezu da međunarodni sistem ljudskih prava štiti pojedince, a ne vjere. Stoga on smatra kako kritikovanje ideja, lidera, simbola ili islamskih praksi nije islamofobno per se sve dok nije generalno popraćeno mržnjom ili predrasudama prema muslimanima. Prema međunarodnom pravu, države su dužne eliminisati sve oblike diskriminacije i netolerancije na temelju vjere ili uvjerenja.

Mnogi filmovi na negativan način predstavljaju muslimane propagirajući opasne stereotipe. Tvrdnje o borbi protiv ekstremizma korištene su kao pretekst u određenim zemljama Zapadne Evrope poput Francuske i Austrije da bi se zatvorile džamije ili da bi se zabranila izgradnja novih minareta kao što je bio slučaj u Švicarskoj. U Evropi i Sjevernoj Americi, istaknuti političari, influenseri i akademski radnici na društvenim mrežama i blogovima promovišu teorije kako je islam po svojoj prirodi antitetičan demokraciji i ljudskim pravima, posebno kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, tvrdeći da su sve muslimanke potlačene. Dezinformacije o tome kako će muslimanska imigrantska populacija „nadmašiti“domicilno stanovništvo naširoko su rasprostranjene u digitalnom svijetu u Evropi, Sjevernoj Americi, Mijanmaru i Šri Lanki. U Indiji, hinduistički nacionalisti promovišu narativ „ljubavnog džihada“tvrdeći da muslimanski muškarci kuju zavjere kako bi oženili, zaveli ili na drugi način naveli hinduskinje da pređu na islam. Žene muslimanske su veoma često ciljevi i žrtve islamofobnih zločina iz mržnje. U Šri Lanki širile su se dezinformacije da su muslimani svjesno stajali iza propagiranja korona virusa. U Kini su bili popularni narativi na društvenim mrežama koji su naglašavali nespojivost između muslimanskog i kineskog identiteta. Specijalni izvjestitelj je, također, primio izvještaje o uništenju stotina džamija, turbeta i mezarluka u Mijanmaru, nasilno „renoviranih“džamija u Kini time što su uklonjeni minareti i natpisi na arapskom pismu. U Kini su se pojavile tvrdnje da su žene Ujgurke sistematski silovane, seksualno zlostavljane i mučene u takozvanim kampovima za „prevaspitavanje“u provinciji Xinjiang.

S druge strane, izvještaj navodi primjere pojedinih zemalja i organizacija koje su preduzele konkretne korake u borbi protiv islamofobije i iskazale odlučnost da se dodatno pozabave tim opasnim fenomenom. Vijeće Evrope i države poput Švedske, Malte i Norveške usvojile su političke preporuke ili akcijske planove za borbu protiv vjerske diskriminacije, predrasuda i islamofobije. Evropska komisija je imenovala posebnog koordinatora za borbu protiv antimuslimanske mržnje.

Kako se efikasno boriti protiv islamofobije?

Profesor Shaheed predlaže nekoliko praktičnih preporuka državama, organizacijama civilnog društva, medijima i internet kompanijama, poslodavcima i različitim agencijama Ujedinjenih naroda kako bi borba protiv islamofobije rezultirala pozitivnim rezultatima. On smatra da svi uloženi napori i konkretni projekti trebaju biti utemeljeni na pristupu zasnovanom na ljudskim pravima. Svi spomenuti akteri trebaju aktivno raditi s muslimanima kako bi se ublažile posljedice islamofobije. U tom kontekstu, države trebaju preduzeti sve neophodne mjere za borbu protiv direktnih i indirektnih oblika diskriminacije

protiv muslimana, bez obzira da li se radilo o lokalnom, državnom ili regionalnom nivou. To podrazumijeva eliminaciju diskriminacije u domenu zapošljavanja, obrazovanja, sudstva, adekvatnog stanovanja, zdravstvene zaštite, imigracije i ostvarivanja prava na državljanstvo. K tomu još, države moraju zabraniti bilo kakav poziv na širenje vjerske mržnje koja neminovno podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili mržnju, a sve u skladu s međunarodnim normama. Države se, također, moraju suprotstaviti diskriminaciji putem implementiranja zakona, uključujući eliminisanje diskriminatornog profiliranja muslimana. Neophodno je muslimanskim zajednicama staviti na raspolaganje resurse koji će biti investirani u obrazovne, mentorske i liderske programe s ciljem razvijanja vještina kao i pomaganja socijalno ugroženih osoba. Pored toga, nužno je osigurati postojanje povjerljivih mehanizama putem kojih žrtve mogu prijaviti incidente islamofobnih zločina iz mržnje i diskriminacije. Države trebaju savjetovati političkim strankama da usvoje i implementiraju etičke smjernice koje će regulirati ponašanje njihovih predstavnika, naročito kada je riječ o javnim nastupima. Politički lideri moraju bez oklijevanja, nedvosmisleno i dosljedno izbjegavati islamofobne diskurse.

Izvještaj preporučuje poslodavcima usvajanje i implementiranje inicijativa za sprečavanje diskriminacije na radnom mjestu. Poslodavci se podstiču da usvoje anonimni proces zapošljavanja kao i druge mjere kako bi kreirali inkluzivan i ravnopravan radni ambijent za muslimane i druge vjerske manjine, naročito u onim oblastima gdje su muslimani nedovoljno zastupljeni. Digitalne kompanije trebaju osigurati da pravila korištenja budu jasna i da je sadržaj koji nude moderiran na principima zasnovanim na ljudskim pravima. Neophodno je snažiti transparentnost u pogledu borbe protiv podsticanja na govor mržnje. Mediji trebaju usvojiti smjernice za izvještavanje o islamu i muslimanima inspirišući se pri tome već postojećim dobrim praksama, izbjegavajući stereotipe i generaliziranje, ističući bogatstvo različitosti, objašnjavajući kontekst određenog događaja i pružajući mogućnost novinarima da se dodatno usavršavaju. Civilno društvo, uključujući vjerske lidere i organizacije inspirisane vjerom, trebaju raditi na promovisanju međuvjerskog dijaloga i angažmana, suzdržavati se od bilo kakvog podsticanja na diskriminaciju, neprijateljstvo i mržnju protiv osoba na temelju njihove vjere ili uvjerenja, suprotstaviti se esencijalizirajućim narativima o muslimanima i islamu, poštivati različitosti i promovisati solidarnost. Ujedinjeni narodi trebaju promovisati aktivno učešće organizacija civilnog društva, uključujući organizacije koje vode muslimani i grupe koje promovišu prava žena, u proces dizajniranja, implementacije i nadzora programa koji imaju za cilj prevenciju nasilnog ektremizma na državnom, regionalnom i globalnom nivou kroz transparentan i participativni proces.