Kuda ide Crna Gora?

Jedini preostali grad na Drini koji u vrijeme agresije na Bosnu nisu zauzele srpske snage napadnut je iz teške artiljerije, a pješadijski napadi i borbe su trajali i danju i noću. Priča o Goraždu je priča o cijeloj Bosni

Andrija Mandić, lider crnogorskog DF, prosrpski orijentisane stranke, koja njeguje prisne veze s Aleksandrom Vučićem i Srpskom pravoslavnom crkvom – SPC je jedan od kandidata na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, koji će biti održani 19. marta 2023. godine.

Godina 1997. se s pravom uzima za prelomnu godinu u kontekstu političkih odnosa u Crnoj Gori, ali i pozicioniranju njene vanjske politike. Naime, uslijed kontinuiranih sankcija koje su pogađale Srbiju i Crnu Goru, a zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te vojne intervencije na Kosovu, među građanima Crne Gore se sve više osjećalo nezadovoljstvo trenutnim stanjem u Crnoj Gori. Tadašnja najjača politička stranka Demokratska partija socijalista – DPS, našla se na svojevrsnoj prekretnici, koja je bitno utjecala ne samo na njenu buduću perspektivnu, već i na perspektivu čitave Crne Gore. Dotadašnja zvanična politika Crne Gore, kojom su dirigirali Milo Đukanović i Momir Bulatović, davala je podršku Slobodanu Miloševiću u svim njegovim zločinačkim akcijama, uključujući i one na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ipak, međusobne razlike između Đukanovića i Bulatovića s vremenom su postajale sve osjetnije, posebno u trenucima kada Đukanović nastoji promijeniti zvanični politički kurs DPS-a. Bulatović je nastavio s podrškom Miloševiću i njegovom režimu u Beogradu, dok je Đukanović javnim istupima istakao protivljenje zvaničnoj srpskoj politici, na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Pobjeda Đukanovića

U oktobru 1997. godine Đukanović je pobijedio Momira Bulatovića i time postao predsjednik Crne Gore, koja se od tada počinje kretati u proevropskom smjeru. Veliki ispit za Đukanovića i Crnu Goru bio je referendum o nezavisnosti Crne Gore tokom 2006. godine, kada 55,5% građana odlučuje da želi nezavisnu Crnu Goru i izlazak iz dotadašnje državne zajednice sa Srbijom. Zanimljivo je da je za tu odluku bilo potrebno najmanje 55% glasova, što dokazuje da je bilo izuzetno nepredvidiv ishod referenduma. Bitno je istaći da su Bošnjaci odigrali ključnu ulogu tokom referenduma, jer su masovno podržali nezavisnost Crne Gore, o čemu svjedoče rezultati glasanja iz Rožaja, Petnjice, Plava i drugih sredina u kojima su Bošnjaci većina. Velikosrpska ideja nije zaustavljenja proglašenjem nezavisnosti Crne Gore, a najbolji pokazatelj tome jesu događaji neposredno prije ulaska ove zemlje u NATO, kada srpski, ruski i crnogorski državljani (prosrpske orijentacije), pokušavaju izrvršiti državni udar u Crnoj Gori. Jedan od optuženih za taj čin jeste i Andrija Mandić, lider crnogorskog DF, prosrpski orijentisane stranke, koja njeguje prisne veze s Aleksandrom Vučićem i Srpskom pravoslavnom Crkvom – SPC. Uprkos tome i prvostepenoj presudi, Mandić je jedan od kandidata na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, koji će biti održani 19. marta 2023. godine. Mandić je radikalni srpski desničar, koji podršku crpi iz Srpske pravoslavne crkve i zvaničnog političkog Beograda.

„Apostolska vlada“

Prema različitim analizama, Mandić ima dobre šanse da se domogne drugog kruga, ali će mu predstavljati problem što su njegovi glasači isključivo prosrpski orijentisani građani, što nije slučaj za ostale predsjedničke kandidate. Poznata imena iz takozvane „apostolske vlade“prosrpske Vlade, Aleksa Bečić i Jakov Milatović, također su među kandidatima. Iako se spomenuti dvojac u javnosti nastoji prikazati kao državnički procrnogorski element, događaji iz prethodnog prerioda ukazuju da su Bečić i Milatović imali podršku Srpske pravoslavne crkve, te da kao takvi sasvim sigurno nisu oslobođeni srpskog utjecaja. Jasno je da Bečić i Milatović nisu radikalni poput Mandića, te da imaju nešto drugačiji pogled na budućnost Crne Gore u odnosu na Mandića, ali je nesporno ni to da bi u slučaju pobjede nekog od njih dvojice, srpski utjecaj bio poprilično vidljiv. Bečić je dobio zvaničnu podršku pokreta URA, koji predvodi Dritan Abazović, dok je uz Milatovića otvoreno stala Stranka pravde i pomirenja – SPP, jedna od dvije bošnjačke stranke koje egzistiraju u Crnoj Gori. Upravo će se između Bečića i Milatovića voditi glavna utrka ko će pobijediti u borbi za ulazak u drugi krug. Jasno je da Bečić i Milatović imaju sličnu glasačku strukturu, ali i da će određeni dio glasova od strane Mandićevih birača pripasti njima. Za evropsku budućnost Crne Gore bilo bi izuzetno opasno da Andrija Mandić dobije dovoljan broj glasova za ulazak u drugi krug, dok bi uprkos utjecaju prosrpskog faktora na Milatovića i Bečića, u slučaju da neko od njih dvojice uđe u drugi krug, situacija bila nešto realaksiranija. Srpska i

ruska prisutnost u Crnoj Gori su realnost, a njihovo svođenje na prihvatljiv nivo moguće je ukoliko predsjednik, al i ostatak vlasti budu proevropski orijentisani.

Kada je riječ o kandidatima koji baštine proevropska i procrnogorska stajališta, tu se svakako izdvajaju kandidatkinja SDP-a, Draginja Vukasnović-Stanković i aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović, koji je ponovo kandidat. Vuksanović-Stanković ima značajno manju podršku od Mila Đukanovića, ali je činjenica da će kandidatkinja ispred crnogorskog SDP-a, „otkinuti“određeni broj glasova Đukanoviću. Bošnjačka stranka Crne Gore - BS, kao najveća i najorganiziranija stranka Bošnjaka u ovoj državi do sada je podršku davala Milu Đukanoviću i njegovom DPS-u, s kojim na različitim nivoima imaju koalicione sporazume. U prethodnim danima vodili su se razgovori na relaciji DPS BS u kontekstu pridobijanja zvanične podrške od strane Bošnjačke stranke, koja ima određene uslove. Prvi je svakako vezan za predstojeći popis stanovništa u Crnoj Gori, gdje vlast treba da učini sve kako bi se izbjegle manipulacije s brojem Bošnjaka, a na način da se dopuštaju historijski neutemeljene formulacije pri popisu.

Uslovi Bošnjačke stranke

Ostali zahtjevi su vezani za međusobno koaliranje, a smatra se da će DPS i Đukanović, pristati na uslove Bošnjačke stranke, te da će ista ubrzo i zvanično objaviti podršku Đukanoviću, koji je najozbiljniji kandidat za ulazak u drugi krug. U Crnoj Gori, ali u ostatku Zapadnog Balkana, predstojeći predsjednički izbori predstavljaju svojevrsni referendum građana da li žele Crnu Goru usmjerenu prema Evropskoj uniji, koja se zalaže za jačanje regionalnih odnosa zemalja Zapadnog Balkana, ili Crnu Goru po mjeri desno opredijeljene Srbije i Rusije. Đukanoviću ide na ruku što značajn broj građana shvata izbore kao obračun s mračnim dijelom Crne Gore, dok ono što će mu otežati put do novog predsjedničkog mandata jesu određene afere koje su u prethodnom periodu opterećavale DPS. U prvom krug je moguće da dio tradicionalnih Đukanovićevih glasača svoj glas da nekom od preostalih kandidata, dok bi u drugom krugu to ovisilo od toga ko se nađe nasuprot njega.

Svake godine polaganjem cvijeća i učenjem dove na mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu obilježava se godišnjica od pogibije heroja s Drine Zaima Imamovića, koji je poginuo u mjestu Čelina na obroncima Treskavice 09.10.1995. godine, na borbenoj liniji u trenutku dok je komandovao ofanzivom za deblokadu Sarajeva i Goražda. Imamović je za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio borac i komandant 14. divizije 1. korpusa Armije RBiH i smatra se najzaslužnijim pojedincem u odbrani Goražda.

Sa Sarajevom herojski grad Goražde je preživio nevjerovatno tešku opsadu i ostao grad kao trn u oku srpskom agresoru koji je učinio sve što je mogao da ga zauzme. Pogled na sadašnju mapu Federacije i manjeg entiteta jasno pokazuje da je ovaj grad ostao duboko u agresorskom teritoriju, etnički očišćenom od Bošnjaka i Hrvata, kao slobodna teritorija i grad svih građana bez obzira na naciju i religiju.

Kada se uzme u obzir svo naoružanje i blizina granice Srbije koja je pomagala u opsadi hodajući kroz ovaj grad i zamišljajući agresora na okolnim brdima zaista je nevjerovatno kako je ovaj grad opstao. Stoga, sama priča o opsadi Goražda bila bi dovoljna da se ovaj grad posjeti, ali zahvaljujući svijesti o kulturi sjećanja ovaj grad nudi predmete i destinacije koje slikovito objašnjavaju opsadu i preživljavanje.

Prva destinacija za upoznavanje s periodom agresije na BiH u ovom herojskom gradu jeste Zavičajni muzej koji je otvoren 2016. godine. Prva postavka pod nazivom „Ratna izložba“otvorena je 18. septembra 2016. godine i govori o Goraždu i njegovim stanovnicima u periodu od 1992. do 1995. godine. Kroz lične predmete Goraždana i Goraždanki predstavljena je priča o opstanku i borbi za život i to je prije svega priča o kreativnosti, inovativnosti i nepokolebljivom duhu stanovništva grada pod opsadom.

Ratna postavka

Kustos muzeja Admir Demidžić nas je upoznao s onim što muzej nudi.

Na samom ulazu dijela koji pokazuje ratnu povijest Goražda pokazao nam je paletu s proizvodima koji su se nalazili u tadašnjim paketima, koji su bacani iz aviona za stanovništvo, kada bi građani išli u potragu za ovim paketima koji su značili borbu protiv gladi. Zbog blokade humanitarnih konvoja za Goražde od marta 1993. godine do početka 1994. godine kroz akciju “Padobran” transportni avioni NATO-a izbacivali su pakete sa hranom i lijekovima na lokacijama koje su označene kao sigurne i koje su bile udaljene od agresorskih položaja. U Goraždu su to prozvali “holtanjem”, a padobran i dio sadržaja paketa nalazi se i u muzeju, kao i gojzerice nazvane “šunjalice”, koje su stizale humanitarnim konvojima.

Muzej trenutno posjeduje tri zbirke: arheološku, historijsku i etnološku, a pored ratne postavke u samom muzeju posebnu važnost muzeju daju i eksponati koji se nalaze u dvorištu muzeja i predstavljaju visoki domet kreativnosti građana tokom agresije na BiH. Oni su važan svjedok opsade ovog grada na rijeci Drini.

Opresa

Život pod opsadom podrazumijevao je stalnu logisticku blokadu grada te je takva situacija zahtijevala kreativne i domišljate inovacije građana.

„Mnogobrojni predmeti i izumi napravljeni od raznovrsnih recikliranih materijala ostat će upamćeni kao manifest nesalomljivog duha i jake volje građana i građanki. Mitraljeska i snajperska vatra agresora konstantno je djelovala na gradski most. Zbog toga je bilo potrebno osmisliti rješenje kojim bi se na siguran način vršili neophodni transporti s jedne na drugu stranu Drine, s obzirom da kroz grad prolazi ova velika rijeka. Među prvim goraždanskim ratnim inovacijama je oklopno vozilo koje je olakšalo transport preko mosta do ratne bolnice. Ideju inžinjera Avde Hadžića je grupa majstora iz fabrike „Azotara“u rekordnom roku pretočila u djelo. Improvizovano vozilo popularnog naziva „Oklopnjak“ili „Opresa“bilo je okovano željeznim oklopom debljine 12 mm i skoro neprobojno za napade iz oružja PAM i PAT“, pojasnio nam je Demidžić. Ovo vozilo je s unutrašnje strane bilo obloženo limom, dok je rezervoar bio posebno zaštićen. Imalo je male otvore naprijed i sa strana, a služilo je za prijevoz vode, hrane, ranjenika, izbjeglica i mrtvih. S obzirom da je Oklopnjak bio konstantna meta snajperista, nakon nekog vemena je obojen u crnu boju i kretao se samo noću.

Od samog početka rata postojala je potreba da se obezbijedi siguran prelazak gradskog mosta svim građanima i građankama Goražda, jer je intezivnim agresorskim napadima na Goražde bio onemogućen siguran transport preko mosta.

Centrale

Glavni proizvođači električne energije tokom opsade Goražda bile su