Kako zaboraviti bosanske prijatelje u svijetu
Uaprilu 2022. godine preminuo je Jon Western. Bio je professor međunarodnih odnosa na Mount Holyoke College-u u SAD. Pored akademske karijere, ostat će upamćen po tome što je u augustu 1993. podnio ostavku na mjesto analitičara u State Departmentu. Razlog je bio njegovo neslaganje s tadašnjom američkom politikom prema BiH.
Western nije bio jedini koji je to učinio. Prvo je službenik State Departmenta zadužen za Jugoslaviju George Kenney podnio ostavku u augustu 1992. kao znak protesta zbog politike administracije tadašnjeg predsjednika George H. W. Busha prema BiH.
Godinu dana nakon Kenneya i nekoliko mjeseci nakon što je Bill Clinton stupio na dužnost, uslijedile su tri ostavke u jednom mjesecu. Marshall Freeman Harris, službenik zadužen za BiH u State Departmentu, podnio je ostavku 5. augusta 1993. U aprilu 1993., zajedno s jedanaest kolega, Harris je poslao pismo državnom sekretaru Warrenu Christopheru u kojem je zatražena vojna intervencija u BiH. Nakon ostavke, Harris je počeo raditi za jednog od najaktivnijih i najzaslužnijih kongresmena po pitanju zalaganja za BiH Franka McCloskog.
Nakon Harrisa, to je učinio Western. A treći službenik State Departmenta koji je odlučio da podnese ostavku u augustu 1993. zbog BiH bio je Stephen W. Walker. U pismu sekretaru Christopheru, Walker je između ostalog napisao: „Genocid se vrši u Evropi...a međunarodna zajednica sjedi i gleda“.
Prema pisanju Samanthe Power, ove četiri ostavke predstavljale su najveći talas nezadovoljstva službenika američke vlade s tadašnjom vanjskom politikom SAD od vremena rata u Vijetnamu. Slučaj Kenneya je specifičan jer je još u toku agresije revidirao svoje stavove o BiH. Western je nakon ostavke počeo graditi akademsku karijeru. A Harris i Walker su bili aktivni u agitovanju za BiH. Zajedno su napisali dva teksta u The New York Timesu 1994. i 1995. vrlo kritična o politici Clintonove administracije prema BiH. Harris je nakon angažmana za McCloskog dugi niz godina radio i kao savjetnik bivšem senatoru Bobu Doleu.
Da bi se cijenio značaj ovih ostavki, važno je uzeti u obzir da zasnivanje radnog odnosa u State Departmentu zahtijeva veliki trud, obrazovanje i talenat. Ne dešava se često da službenik koji prođe sve te faze i koji ima obećavajuću budućnost tek tako odustane od svega. Ostavka znači i kraj stabilnog posla i karijere u State Departmentu i početak traženja novog posla. Drugim riječima, to je nesvakidašnje odricanje iz principa na račun vlastite štete.
Koliko god su ovi potezi nekadašnjih službenika State Departmenta bili hrabri i za pohvalu ranih 1990-ih, toliko je odnos probosanskih i bošnjačkih političara prema njima bio pogrešan. Umjesto priznanja i angažmana, njihovo odricanje je brzo zaboravljeno. U normalnim okolnostima bi – ukoliko su za to zainteresovani – bili angažovani kao savjetnici jednog od nivoa vlasti za međunarodnu saradnju. Dobili bi prizanja i nagrade. Ako se to ne može postići na nivou države zbog blokada, može na nivou FBiH. Ako ne može ni FBiH, mogu kantoni i gradovi – posebno Grad Sarajevo.
Nažalost, takav je odnos bio i prema poznatijim prijateljima BiH. Most na Otoci u Sarajevu je imenovan po pokojnom Franku McCloskom, šest godina nakon njegove smrt. Pokojni Bob Dole još nije dobio ulicu u Sarajevu. Niz je drugih primjera. Ovo nije izmišljanje tople vode već praksa i u drugim državama i društvima.
Ako je ovo bio odnos prema pojedincima koji su bili naglašeno probosanski u toku agresije, onda ne treba biti čudno što se krug međunarodnih i relevatnih prijatelja BiH smanjio. Dok su se proteklih godina dijelila razna priznanja ili sadilo drveće u čast uglavnom nebitnim diplomatama, zaboravljeni su pojedinci iz 1990-ih koji su bili istinski probosanski. Za to nije kriv ni Dejton ni entitetsko glasanje.
Kolumna
bs-ba
2023-03-15T07:00:00.0000000Z
2023-03-15T07:00:00.0000000Z
https://preporod.pressreader.com/article/281981791818979
Islamska Zajednica