Poezija

NA KABURU ŠEHIDA Uzdahu moj! Veliki svijete u malom Ti sada čuješ i vidiš me kako Stojim uz tvoje vrelo uzglavlje Sad je između tebe i mene samo san Pomiješan s javom u znaku nečujnog krika Zemljine košulje koju si ti već obukao Da polahko sazrijeva u vječitoj težnji za Nečim Putniče ka središtu Dženneta U kom je vječni boravak, u kome se Nemušta Povijest okončava u znaku Smaka Povijesti neustrašivih ljudi Hoće li ikad u tebi progovoriti vrijeme I sve iznijeti na čistac, iskopati iz vlastite tmice Privid riječi umrežen u nesuvisle pokušaje... Kako se u tom slučaju sjećati života: Kao ptice selice ili možda kao ponornice? Dok ulazim u svoju povijesnu supstancu Kao u prolaznost smisla, naslućujem srebrnu Stranu svijeta što otvara zavičajna podneblja Naša zemlja je kosmička misao i Božija volja Kao narav milenija ona je svijetleća zvijezda koja Vječnošću blista i kola našim krvotokom Dok je u tome prate pomno sva čuda svijeta I dok preživljava rak-rane povijesnog karcinoma Dok zapljuskuju je s druge strane nesanice Sa moguće obale Tajne koja se životom kuša Ona je obavijena legendama u kojima cvjetaju Još uvijek svježi tragovi nas nerođenih Zemljo Misije, divna suštino zavičaja Odnjegovana u toplom majčinom krilu Opijena zvukom kolijevke koji smo sjećanjem Njegovali i s kojim smo prvi put zaljuljani Bili smješteni na strani Svjetlosti Ti po đerđefu skupocjenog platna Vezeš zlatnom niti svoju panoramu Svijetu isporučuješ ambleme trajanja U snenoj logici života pjevajući jezom Od koje čitav Kosmos podrhtava i strahuje Šehidu, brate po vjeri Po metapovijesnoj svojoj naravi Između tebe i mene je samo san Samo bljesak munje ili pisak zmije Uhvaćene u procjep - i moj san dogorijeva Na vrelom zraku i u usijanoj čežnji, za Nekim NA ORLOVSKIM KRILIMA U nagomilanim oblacima kruže naša potrošena sjećanja Razvijamo se u svjetlo na kraju tunela Svi težimo ka novovjekovnoj Prekretnici U nekoj nadolazećoj sezoni providnosti osvanut će naše proljeće i sreća probeharati. Dakle, ne gubimo nadu Očekujemo da nam suzne oči otvore svoj misteriozni zavežljaj da spase to što se još da spasiti Ali, ne zaboravimo da je naša praksa priredila nam omiljene specijalitete Sada nam je teško da prijeđemo na neka druga jela Stojimo na samom rubu spoznaje svoga historijskog trenutka Ukoliko nekim nespretnim slučajem pokušamo izvesti još samo jednu piruetu ona će nam biti kobna Pred nama se duboko u daljinu nižu vedriji dani, ali kako da budemo u njima ustrajni, kako da ih podvedemo pod neko svoje sretnije doba u kom bismo stekli orlovska krila ZAŠTO DA SE SIKIRAMO Osvićemo rozrokih očiju uprtih u budilnike nikako ne tonemo u boju njegova zvuka a još manje u njegovu jasnoću ali se ipak mjerimo impulsom srca Zašto onda da se sikiramo Naše divlje jagode su već odavno sazrele spremne za branje Ali se u tom poslu plašimo susreta sa divljim zvijerima i domaćim zmijoglavim likovima U četinarskim šumarcima gustiša zatekoh na spavanju nepoznatog čovjeka koji je tako slatko nizao bezbrižne snove PROVOKACIJE Sve dok san pretpostavljam javi rasvjetljavajući kroz neprozirno staklo sumnjive daljine, moja misao lebdi negdje u zraku, kao nesvjesna zabasalost Zato postavih sebi pitanje: imam li ja dovoljno snage i moći da sutra javno istupim pred lice pravde, istine i dobra imam li savjesti da svijetla obraza tim ljudskim fenomenima u oči pogledam Naslonih svoju hladnu glavu na uzavrelo obzorje, utapajući se u naše domaće sivilo, kao u mehkoću zgusnutih oblaka Zagrcnuh se vrelinom pustih želja u nadi da ćemo se jednog dana domoći nekog novog uspona, ostadoh zatečen tvrdim snoviđenjem Ja više ne poznajem ni samoga sebe Ne znam ni kakav sam u očima drugih onih kojima poklonih to što bijaše u mojoj moći Međutim, na tragu toga ostaše mi neka moja nedovršena zapažanja kao nepremostiv jaz između mene i mojih saputnika, sa kojima dijelih gorka iskustva ZEMLJINE SILNICE Usljed hirovitih napadaja svoje Unutarnje jeze, Zemlja se svako malo stresa Gledajući u raspukline koštane srži Sopstvenog skeleta To je forma izobličenja njenog divnog lica Od koje izgubi se ravnoteža i sva sila Ustremi se na razrokost čovjeka U lavini sveopćeg krika Tren je to kad mase napokon prepoznaju sebe Kružeć’ nevjericom naokolo u zračenju Zla Tješeći se molitvom i zaklinjuć’ se u svoje suze A kako će pogled proklijati iz zgusnute sive mase Okoštali pokreti krjeposti u oštrobride zjenice U boji nekog uvehlog cvijeta dok poliježe Pod nasumičnim naletima vjetra Ili pak pod udarcima prestravljenih Zemnih silnica u privremenom Smirivanju tla i dašku pribranosti Tragajuć’ za pribježištem dokopaće se najzad Nekog skloništa i zavući se u svoje sjenke U podrumsku potuljenost srca koje ipak Činit će se većim od tjelesa pustih I od beznadežnog čekanja Izdrobljenost u komade nemoći i brige Odizat će oči prema tajnovitom nebu Prema užetu odozgo koje drhturi Kao oličeni živac Vasione Što nas veže za sebe kao što veže se Slamka spasa za utopljenika Eto to su permanentna gibanja Zemljine kore Koja se pod silom stresa mrvi i lomi Dok mlazovi mlijeka majčina sa peludom smrti Šikljaju i pucaju kao led što kruni se sa glečera I mrtvi se čak prenuše iz svojih grobova I dozivaše se odnekud čistim glasovima, ne čujući Niko nikog, plaćajući napokon provođenje svih svojih ćudi...