Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA

Taj ničiji jular ne da na glavu

Za buntovna mladića, koji se nikoga i ničega nije plašio, pa je u tom svome naglašenijem pobunjeničkom samoosjećanju uvijek “udarao po svome”, obično bi se reklo: “Taj ničiji jular ne da na glavu.” Ponekad bi se čula i ova rečenica uzvičnica: “Tome ničiji jular ne može stati na glavu!” U nesigurnim i frustrirajućim vremenima buntovnost se nije uvijek razumijevala kao vrlina. Za takve pojedince bi se roditelji, prijatelji, komšije, familija često zabrinuli “na šta će izići” ta prijeka ponositost i tvrdoglavost... Nerijetko bi i pojedine društvenopsihološke okolnosti potvrđivale kako su ti pojedinci uvijek bivali nekome na zlu i urokljivu oku.

Naročito bi zbog te junačnosti, hirovitosti, svojeglavosti bivale zabrinute majke tih buntovnih mladića, koliko god bi se, katkada, osjetile ponosnima što njihov sin “nikome ne daje pardona”... Ipak, ukoliko bi neka mlada nevjesta uspjela “doćerati u suru” nekog od dojučerašnjih seoskih dâsa azginlija, s izvjesnom bi se sjetom, i osudom, u selima doline rijeke Sutjeske konstatiralo: “Nataknula je ona njemu jular oko vrata!”

Ne faleć’ joj zakona

Kada god bi se u našim selima imalo razloga pohvaliti neku inovjerku ili inovjerca, na kraju bi se, gotovo obavezno, dodalo: “Ne faleć’ joj zakona!” Ili, ukoliko bi se radilo o muškoj osobi: “Ne faleć’ mu zakona!” Pod zakonom se podrazumijevala vjerska pripadnost. Komplimenti su mogli da se tiču lijepa izgleda, uglađena ponašanja, pošteno obavljena posla, samo što taj neko, eto, nije pripadao islamskom svjetonazoru i muslimanskoj džematskoj zajednici. Onome ko bi to izgovorio činilo se važnim da onima koji slušaju bude skrenuta pažnju o zakonu kojem pohvaljena osoba pripada...

Na seoskim teferičima, poput aliđunskih okupljanja na Trebovoj 2. augusta, ili Proslave, kako se zvalo tradicionalno narodno teferičovanje na Tjentištu u povodu Dana borca 4. jula, bili bi prisutni i muslimani i pravoslavci, i muslimanke i pravoslavke, igralo se i kolalo skupa, obično bi se neki mladić, ili djevojka, izdvajao/izdvajala naročitim stasom, ljepotom, šarmom, privlačnošću, pa bi se čuli glasni pohvalni komentari i mlađih i starijih, uz nužni, nešto tiši dodatak: “Ne faleć’ joj zakona!” Odgajani smo tako da je ovakva vrsta konfesionalnog determiniranja morala biti svakome jasna... I oca sam više puta čuo kako dodaje istu ovu poštapalicu kad bi istaknuo dobro djelo nekog pravoslavca ili pravoslavke... Ne znam, niti sam se poslije raspitivao jesu li tako govorili i pravoslavci u odnosu na muslimane i muslimanke.

Mogao sam završiti treći razred osnovne škole na Popovu Mostu kad sam, s grupom starijih domaćina iz Kruševa, susreo ispred “prodavnice kolonijalne robe” nastavnicu muzičkog vaspitanja Evu. Nisam upamtio njezino dugačko prezime, ali jesam upamtio anđeosku ljepotu njezina lica, nestvarno plavilo u očima i dugi Evin korak pred kojim bi svaki put uzdahnuli mladići iz moga kraja. Naravno da sam na licu mjesta potrčao s pozdravom: “Dobar dan, drugarice nastavnice!” Eva je, u lahuravoj plavoj suknji, hitala u prodavnicu, otpozdravila je svome učeniku svojim nasmijanim očima i napućenim usnama dok je iz torbice vadila novčanik. Osjećao sam kao da me je istom poljubila u zarumenjeni obraz. Jedna starija francuzica reče: “Gledaj je, e jes’ fisna vlahinja, ne faleć’ joj zakona!” Oduševljeni kruševski domaćin nije bio jedini koji je tako rekao za Evu. Mnogi iz naših sela često bi tako rekli. Ja bih se sjetio tih riječi “ne faleć’ joj zakona” kad god bi se lijepa i zgodna nastavnica pomolila s dnevnikom u razredu. “Hajdareviću, zašto se smiješ, šta je to smiješno”, upitala je nastavnica muzičkog vaspitanja Eva dok je upisivala nastavni sat u razredni dnevnik. “Onako, drugarice nastavnice, ne znam, ne znam jesam li se i nasmijao”, zamucao bih. Ona se samo nasmijala i rekla:

“Smijte se, djeco, treba se smijati, pomoći će vam to u životu!”

Nisam se uopće nasmijao dok sam ovo pisao.

Umro je onaj koji je prodavao šećerke i kolače

Kad bi se očevi vraćali autobusom iz Foče, ili bi se vraćali s Popova Mosta u svoja sela, radoznalu djecu obično bi zasrela njihova rečenica: “Umro je onaj koji je prodavao šećerke i kolače”. To je značilo da otac nije mogao donijeti ono što su djeca željela da im se donese. Šećerke su, obično, bile crveno-bijele izdužene bombone, prodavane su na vagu ili po komadu, mogle su to biti i koje druge ušećerene poslastice, a pod kolačima se podrazumijevalo ono što se nije jelo rukom nego se konzumiralo priborom za jelo. I svoga oca Agana čuo sam da je nekoliko puta rekao kako je “umro onaj koji je prodavao šećerke i kolače”... Mada sam odmalhena znao da je ta rečenica samo jedna od veselih dosjetki, pod izgovorom kako se od slatka djeci kvare zubi i da jedenje mnogo slatkiša veoma loše utiče na razvoj kostiju, postojao je u meni neki crv sumnje da toliko šećerovine, slatkovine, kolačovine ipak skraćuje život slastičarima i svima onima koji se bave slastičarskim poslom.

Obično bi dvojica istih slastičara dolazili na aliđunski teferič na Trebovoj, ili bi sa svojim slatkim sanducima došli u harem džamije u Šadićima u vrijeme mevluda, a to je značilo i vrijeme cjelodnevnog teferiča na kojemu bi se okupljali “i mladi i stari” iz svih naših sela i zaselaka... Jednoga od te dvojice slastičara, u bijelu mantilu i bijeloj kapi skrojenoj prema modelu partizanske kape, samo bez petokrake, sretao sam, u kasnijim, srednjoškolskim godinama, u Brodu na Drini, tu je imao svoju skromnu slastičarnu radnju, bijaše to blizu rasputice prema Foči, na lijevu stranu, i, uz desnu obalu Drine, prema Šćepan-polju. Dva-tri puta sam tu svraćao na odlične šampite. Umalo jednom nisam upitao slastičara zašto su ljudi u selima doline rijeke Sutjeske često govorili djeci: “Umro je onaj koji je prodavao šećerke i kolače.” Znaju li za tu roditeljsku zezalicu? Možda bih ga i upitao da se u tom trenutku slastičar nije jako zakašljao i ublijedio u licu...

U sljedećem broju: “Gluho i daleko bilo”; “Kakva kosa, takav i domaćin”; “Ne dolazi mi kući ako se utopiš”