Zašto bismo umjesto pravljenja humki Praktičnost u džematima trebali poravnati zemlju između dva nišana

Ne zbog pogrešnog tumačenja hadisa da se trebaju svi mezarovi poravnati, čime se prevenirala gradnja bogomolja i svetišta na nečijem mezaru, već zbog praktičnosti kako bi se mezaristani mogli lakše održavati prije svega prilikom košenja trave

Preporod je i ranije pisao o važnosti hurmeta naših mezaristana i njihovom čuvanju od kiča i izgradnje spomenika kao da je riječ o galeriji konceptualne umjetnosti. Riječ je o nadgrobnim spomenicima različitih nepravilnih geometrijskih oblika, s ugraviranim fotografijama umrlih, ali i drugim slikama. Novi nadgrobni spomenici u muslimanskim mezaristanima ukazuju na činjenicu da se ovaj trend nastavio i nakon raspada bivše države kada je bio mnogo rašireniji. Naravno, mnogi smatraju uvredom zvati ove nadgrobne spomenike bilo kojim drugim imenom osim nišanom ili bašlukom, zbog konotacija s drugim konfesijama, ali ujedno ne smatraju problemom što se izgradnjom imitiraju nadgrobni spomenici naroda drugih konfesija. Enes Karić je sedamdesetih godina pisao o ovoj neopisivoj potrebi ljudi da se bave građevinom i nakon smrti.

Spomenici primitivizmu

„Kada je već takav princip čemu onda različitosti pri ispraćajima, čemu razlike i u grobljima, čemu jagma ko će prvi majci napraviti spomenik, a ne nišan, bašluk i sl. Interesatno je napomenuti da ‘kad se svi računi saberu i razaberu’ ono što se potroši oko mrtvog čovjeka (muzika, nadgrobni spomenik, zakupljivanje prostora u ‘većem groblju’, željezna ograda itd.) ispadne i do jedan i po milion starih dinara! Recimo da je to dovoljno za život (od jedne godine dana) jednom studentu, ili da je dovoljno jednoj porodici da se bar dva mjeseca prehrani, ili, ili - ali ta jednom se umire što da se

štedi!“, napisao je u svom članku Spomenici primitivizmu.

Islamska zajednica je donijela i pravilnike kakvi bi se nišani trebali koristiti. Također, zamjena starih nišana trebala je ići u smjeru usklađivanja s ostalim tradicionalnim nišanima kako bi se postepeno izbacili svi bespotrebni dijelovi i pozide oko sadašnjih. Preporučivala se naplata ogromnih iznosa za postavljanje bilo kakvih dodatnih elemenata, jer svaka proizvoljna gradnja vodi ka tome da mezarja postanu konglomerat (ne)ukusa i eksperimenata. Međutim, kako vrijeme odmiče možda je potrebno u potpunosti zabraniti bilo kakvu gradnju osim postavljanja tradicionalnih nišana koji zrače posebnom ljepotom, o čemu je Karić napisao i upozorio na čovjekovu potrebu gradnje u mezaristanima: „Valjda je uvidio nekakvu razliku između umiranja u srednjem vijeku i u vijeku atomske energije! Ili se hoće tim jakim betonskim ogradama i nadgrobnim spomenicima suprotstaviti smrti. Može, istina, ali samo simbolično!“

Bacanje novca

Pored toga što islam ne gleda blagonaklono na pretjerivanje pri obilježavanju mezarova, ovakva gradnja predstavlja i problem za održavanje. Ljeti zbog košenja trave, a zimi zbog čišćenja snijega radi obavljanja dženaza kada mezarovi s ogradama doslovno smetaju, kao i oni koji svojim izgledom i dimenzijama jednostavno strše i remete kakav-takav red u mezaristanima.

Na problem održavanja mezaristana utječe i ono što sada smatramo tradicijom, zapravo ako to uopšte možemo i trebamo zvati tradicijom, a to jesu humke mezarova odnosno zemlja između dva nišana. Bilo bi krajnje korisno i praktično da se mezarovi poravnaju nakon ukopa umrlog. Ne zbog pogrešnog tumačenja hadisa da se trebaju svi mezarovi poravnati, čime se prevenirala gradnja bogomolja i svetišta na nečijem mezaru, već zbog praktičnosti kako bi se mezaristani mogli lakše održavati. Trava u našim mezaristanima se mora kositi dvaput godišnje. Više puta je vrlo teško iako bi tada mezaristani odisali ljepotom i urednošću, što je, između ostaloga, i slika naše vjere u očima drugih kako ne bi izgledali kao ‘tursko groblje’. Mustafa Sušić je u jednom od brojeva Preporoda ovu frazu objasnio riječima: „Ova fraza, u prošlosti, odražavala je uvjerenje balkanskog nemuslimanskog javnog mnijenja da su muslimani nemarni prema uređivanju i održavanju svojih grebalja. U tome ima ponešto i istine. Muslimani odista i nisu baš previše pridavali važnosti održavanju svojih mezaristana, ako se na to gleda iz perspektive hrišćanskih zajednica. U stvarnosti, muslimani su, u prvoj fazi, nakon njihovog prihvatanja islama, svoje umrle srodnike ukopavali u sastavima svojih porodičnih imanja ili u samim džamijskim haremima, pa im posebno ograđivanje i održavanje i nije bio potrebno. Međutim, kako se stanovništvo uvećavalo, muslimani-pojedinci, počeli su uvakufljavati i svoje zemljište za tu namjenu i od toga vremena nastaju javna greblja u koja se, uglavnom, ukopavaju svi stanovnici jednog naseljenog mjesta.“

Sve je više ‘turskih grobalja’ širom Bosne i Hercegovine upravo zbog velikih poteškoća u održavanju. S obzirom na osjetljivost teme, jer neodržavanje mezarja često je odraz i nemarnosti članova porodice umrlih, ali i ne/ mogućnosti medžlisa, ne navodimo imena ljudi s kojima smo razgovarali na koji se način održavaju mezaristani pri medžlisima i džematima. Ukupni dojam nakon razgovora s ovim ljudima jeste da je u džematu sve teže pronaći osobe koje žele volontirati, jer su najčešće to jedne te iste osobe koje brinu o izgledu džematskog mezaristana, dok ostale džematlije na svaki mogući način izbjegavaju učešće u održavanju. Za svaki medžlis sve su veći izdaci za košenje trave, jer danas medžlisi plaćaju iste zapravo znatno veće iznose za košenje trave nego što su ranije dobivali od ljudi koji su plaćali da koriste mezaristane kao dodatnu njivu za travu. Dalje, sve je teže pronaći osobe koje žele održavati mezaristane, a oni koji žele ne štede ni medžlis ni džemat te traže visoke iznose. Ti iznosi su visoki i zbog načina košenja trave, odnosno trimerima koje treba nositi na ramenima dok se pažljivo obiđe svaki nišan i obradi svaka humka.

S tim u vezi bilo bi korisno da se uspostavi red barem u novim mezaristanima, kao što je razmak među nišanima, i da se poravnaju zapravo smanje humke, to jest uzdignuća iznad mezarova te posije trava kako ne bi nicao kao sada korov. Neki će kazati da humke nisu problem, jer nestanu s vremenom uslijed slijeganja zemlje. Da, nestanu, ali vrlo često tek nakon pet-šest godina, ovisno o vrsti zemlje. Ako se neko plaši problema udubljenja koje se može formirati nakon slijeganja zemlje moguće je samo dio ostaviti, a ne ostavljati humke koje u nekim slučajevima budu vrlo visoke kao da se umrli nalazi doslovno ispod nje. Ravan teren olakšava košenje trimerima, ali i omogućava korištenje drugih mašina za košenje trave, znatno efikasnijih što bi doprinijelo tome da se i više puta mezaristan može pokositi, a sama trava bi bila ravnomjerno pokošena pa time i ljepša za izgled. Nekada će se u budućnosti radi praktičnosti vjerovatno govoriti i o postavljanju samo jednog nišana. To za tradiciju i nije problem jer se već takva rješenja mogu naći u šehidskim mezarjima kao što su Potočari. Možda će nam mezarja tada ličiti na određena zapadna groblja, ali u Bosni takvih nema, a osim toga dovoljno je različitih elemenata zbog čega je teško ‘pomiješati’ muslimanska i nemuslimanska groblja.