Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA

Mrve je grehota bacati

Uvijek se u Očevoj Kući imao naglašen odnos prema hljebu. Hljeb se, poput mushafa, držao na kojoj polici više u odnosu na namirnice i pripravljena jela. Ako bih na nekom putu, pa bilo gdje da se zateknem, ugledao bačenu korica hljeba, osjećao sam se obaveznim da je uzmem i s punim poštovanjem spustim ispod kakva grma, na drvo, najbolje je bilo, ukoliko je bilo moguće, da se komad hljeba izmrvi na kakvoj čistoj zaravni, kako bi ptice i druge životinje mogle pokupiti mrvice. Vjerovalo se da bacanje hljeba priziva nesreću na kuću i na porodicu. Ne znam postoji li u nekoj drugoj nacionalnoj kulturi ona narodska, općenito prihvaćena izreka: “Dobar k’o hljeb!”

U roditeljskoj kući se naročito moralo voditi računa o mrvicama hljeba, kao i o mrvicama nastalim od bilo koje hrane... U djetinjstvu sam se naslušao mnogih priča u kojima je neka djevojka sirotanka strpljivo sabirala mrve i strogo pazila gdje će ih spustiti u svome vrtu, pa je poslije, u vrijeme udaje, za tu pažnju prema Božijemu njimetu bila nagrađena dukatima i obiljem otkrivenim baš na tome mjestu. U pričama se išlo dotle da se govorilo kako mrve pričaju, plaču i proklinju onoga ko ih baci tamo gdje se baca ostalo smeće... Od ranoga djetinjstva usađeno mi je u glavu: Ne dao Bog da se koja mrva baci blizu nužnika ili štalskog đubriva!

Sjećam se mrva ispred sebe na obiteljskoj siniji. Nikad ne bih ustao a da ih, sve do posljednje, ne pojedem. Mogao je ostati nedojedeni komad hljeba, može se to pojesti kasnije, ali mrve se moralo brižljivo pokupiti. Mrve koje bi se pokupile ispod sinije bile bi istresene u avlijski cvijetnjak, najčešće uz stablo jorgovana, ili bi se šaka mrva iznijela poviše kuće, da ih nađu ptice, ili raznesu insekti...

Nije svačije ispod sela propjevati

Koliko god su sela u dolini rijeke Sutjeske bila otvorena, niko nikome nije branio da prolazi seoskim putevima, ipak je bilo momenata kad se ponešto ne bi smjelo činiti suviše javno i otvoreno. Ne bi se, naprimjer, smjelo slobodno pjevati ispod tuđega sela, niti na putu kroz tuđe selo. Znalo bi se dogoditi da to nekome od seljana zasmeta, da ga pjevanje počne nervirati, pa bi zbog toga mogle izbiti ozbiljne svađe, tuče i povreda. Uvijek bi se u selu kroz koje se drsko propjevalo našli pojedinci koje takvo ponašanje ljuti, vrijeđa, unezgođuje. Zagalamilo bi se: “Šta ga on ima ovdje pjevati”, ili: “Šta ga oni imaju pjevati u našem selu”, pa bi se dohvatile sohe, vadili kolci iz ograda, odvaljivali parmaci, bacano je kamenje na one koji pjevaju, davalo se znanja da selo ima svoje običaje, svoj vlastiti njegovani svijet, ima svoju seosku intimu, potrebu za mirom, to se mora poštovati i niko nema pravo, burazeru, na drzničko uznemiravanje... Takve sam reakcije u odraslijim godinama razumijevao kao spontanu, atavističku, iracionalnu, alfamužjačku borbu za neku “svoju teritoriju”, za čuvanje svojih posjeda, ženki i dobara... Bilo je, doduše, slučajeva da bi se upravo zbog tih poznatih i očekujućih zabrana jako zapjevalo ispod nečijega sela, pogotovo ako je blizu puta bila kuća neke djevojke koja je dobra u stasu i na dobru je glasu, nečije sestre, kćerke, rodice, ili, pak, ako u selu živi kakvo lijepo žensko na “svakakvu” glasu, pa bi se grupe mladih ljudi ili sukobile s naišlim pjevačima, ili bi nastupila panična bježanija onih koji se usudiše da pjevaju. U mrklim su noćima sijevali kolci i u Kruševu, i u Zaostrom, i u Basarićima, i u gotovo svim drugim selima... A za koji dan sve bi se brzo sleglo, utišalo, kao da se ništa nije dogodilo, i priče o tim događajima bi se smirile – do nove pjesme kroz tuđe selo i nova izazivanja...

Konstataciju da “nije svačije ispod sela propjevati” prvi put sam čuo u svojoj kući od moga kruševskoga komšije Fejza Muhovića. O nečemu takvom je razgovarao s mojim ocem Aganom, ja sam, razumije se, sjedio postrani. U tim ranim svojim godinama nisam znao na koga se to i zbog čega odnosilo to nekakvo propjevavanje kroz selo, nisam razumijevao zašto se ne bi smjelo zapjevati i veseliti bilo na kojemu ovozemaljskom putu... Saznat ću to tek koju godinu kasnije, kad su jedne zimske večeri mladići iz Kruševa sačekali raspjevane momke iz Zamrštena, Basarića, bilo ih je i iz Tođevca, dok su vraćali se s jedne velike svadbe i narodskog teferiča u selu Zaostro. Istu ili sličnu rečenicu često bih susreo do dana današnjega. Bilo je to i prije koji dan, kad sam pio jednu iznenadnu kahvu s rođakom Zahidom Bešovićem.

Svak’, snaho, traži ono što mu fali

Sjećam se, tog jednoga julskog dana ispod Očeve Kuće, u Potkunjici, završavali smo sadijevanje sijena... Došao je pomoći nam i jedan od mladih domaćina iz komšiluka, Fadil Pejković, mlađi sin očeva velikog prijatelja u selu Kabila Pejkovića. Zajedno s Fadilom došla je i njegova žena Ifeta, s jednogodišnjim djetetom u naručju. Ifeta se zabavila oko svoje djevojčice, moja maćeha Rukija nije joj bila od neke velike pomoći. Sijeno je brzo sadjeveno. Prvo sam ja stajao uz stožinu i slagao sijeno koje je nabacivano vilama, onda se na započeti stog popeo otac. Babo Agan je uvijek vjerovao više sebi negoli ikome drugome kad je u pitanju dovršavanje stoga sijena. Trebalo je još samo da se postave pritiskovi i posao je, srećom, na vrijeme završen. Bijaše se ozbiljno naoblakalo, prijetila je kiša iz pravca Košute i Treskavca...

Utom, mlada nevjesta Ifeta, koja je tog trenutka sišla do nas s djetetom u naručju, upita moga oca: “Valja li, Agane, pored svoje žene, ići u birtiju i gledati druge žene?” Babo tog trenutka nije pogledao u Ifetinu pravcu, pažljivo je dovršavao namještanje hrastovih pristiskova na uzvrhnuto sijeno i, spuštajući se oprezno tlima, rekao: “Svak’, snaho, traži ono što mu fali.” Više niko nije ništa rekao, ni Ifeta ni Fadil, samo je mladi komšija Fadil, dok su on i otac savijali cigarete, okrenuo se prema meni i namignuo.

U sljedećem broju: “Nikad šta dobro čut’”; “Nisi mi nešto svega zelja”; “Nije on više ni za doktorā”