Poezija

NA KABURU ŠEHIDA

Uzdahu moj! Veliki svijete u malom Ti sada čuješ i vidiš me kako

Stojim uz tvoje vrelo uzglavlje

Sad je između tebe i mene samo san Pomiješan s javom u znaku nečujnog krika Zemljine košulje koju si ti već obukao Da polahko sazrijeva u vječitoj težnji za Nečim

Putniče ka središtu Dženneta

U kom je vječni boravak, u kome se Nemušta Povijest okončava u znaku Smaka

Povijesti neustrašivih ljudi

Hoće li ikad u tebi progovoriti vrijeme I sve iznijeti na čistac, iskopati iz vlastite tmice

Privid riječi umrežen u nesuvisle pokušaje...

Kako se u tom slučaju sjećati života:

Kao ptice selice ili možda kao ponornice? Dok ulazim u svoju povijesnu supstancu Kao u prolaznost smisla, naslućujem srebrnu

Stranu svijeta što otvara zavičajna podneblja

Naša zemlja je kosmička misao i Božija volja

Kao narav milenija ona je svijetleća zvijezda koja

Vječnošću blista i kola našim krvotokom Dok je u tome prate pomno sva čuda svijeta

I dok preživljava rak-rane povijesnog karcinoma

Dok zapljuskuju je s druge strane nesanice Sa moguće obale Tajne koja se životom kuša

Ona je obavijena legendama u kojima cvjetaju

Još uvijek svježi tragovi nas nerođenih

Zemljo Misije, divna suštino zavičaja Odnjegovana u toplom majčinom krilu Opijena zvukom kolijevke koji smo sjećanjem

Njegovali i s kojim smo prvi put zaljuljani Bili smješteni na strani Svjetlosti

Ti po đerđefu skupocjenog platna

Vezeš zlatnom niti svoju panoramu Svijetu isporučuješ ambleme trajanja U snenoj logici života pjevajući jezom Od koje čitav Kosmos podrhtava i strahuje

Šehidu, brate po vjeri

Po metapovijesnoj svojoj naravi

Između tebe i mene je samo san

Samo bljesak munje ili pisak zmije Uhvaćene u procjep - i moj san dogorijeva Na vrelom zraku i u usijanoj čežnji, za Nekim

NA ORLOVSKIM KRILIMA

U nagomilanim oblacima kruže naša potrošena sjećanja

Razvijamo se u svjetlo na kraju tunela

Svi težimo ka novovjekovnoj Prekretnici

U nekoj nadolazećoj sezoni providnosti osvanut će naše proljeće i sreća probeharati. Dakle, ne gubimo nadu

Očekujemo da nam suzne oči otvore svoj misteriozni zavežljaj da spase to što se još da spasiti

Ali, ne zaboravimo da je naša praksa priredila nam omiljene specijalitete

Sada nam je teško da prijeđemo na neka druga jela

Stojimo na samom rubu spoznaje svoga historijskog trenutka

Ukoliko nekim nespretnim slučajem pokušamo izvesti još samo jednu piruetu ona će nam biti kobna

Pred nama se duboko u daljinu nižu vedriji dani, ali kako da budemo u njima ustrajni, kako da ih podvedemo pod neko svoje sretnije doba u kom bismo stekli orlovska krila

ZAŠTO DA SE SIKIRAMO

Osvićemo rozrokih očiju uprtih u budilnike

nikako ne tonemo u boju njegova zvuka a još manje u njegovu jasnoću ali se ipak mjerimo impulsom srca

Zašto onda da se sikiramo

Naše divlje jagode su već odavno sazrele spremne za branje

Ali se u tom poslu plašimo susreta sa divljim zvijerima i domaćim zmijoglavim likovima

U četinarskim šumarcima gustiša zatekoh na spavanju nepoznatog čovjeka koji je tako slatko nizao bezbrižne snove

PROVOKACIJE

Sve dok san pretpostavljam javi rasvjetljavajući kroz neprozirno staklo sumnjive daljine, moja misao lebdi negdje u zraku, kao nesvjesna zabasalost

Zato postavih sebi pitanje: imam li ja dovoljno snage i moći da sutra javno istupim pred lice pravde, istine i dobra imam li savjesti da svijetla obraza tim ljudskim fenomenima u oči pogledam

Naslonih svoju hladnu glavu na uzavrelo obzorje, utapajući se u naše domaće sivilo, kao u mehkoću zgusnutih oblaka

Zagrcnuh se vrelinom pustih želja u nadi da ćemo se jednog dana domoći nekog novog uspona, ostadoh zatečen tvrdim snoviđenjem

Ja više ne poznajem ni samoga sebe Ne znam ni kakav sam u očima drugih onih kojima poklonih to što bijaše u mojoj moći

Međutim, na tragu toga ostaše mi neka moja nedovršena zapažanja kao nepremostiv jaz između mene i mojih saputnika, sa kojima dijelih gorka iskustva

ZEMLJINE SILNICE

Usljed hirovitih napadaja svoje

Unutarnje jeze, Zemlja se svako malo stresa Gledajući u raspukline koštane srži Sopstvenog skeleta

To je forma izobličenja njenog divnog lica Od koje izgubi se ravnoteža i sva sila Ustremi se na razrokost čovjeka

U lavini sveopćeg krika

Tren je to kad mase napokon prepoznaju sebe

Kružeć’ nevjericom naokolo u zračenju Zla Tješeći se molitvom i zaklinjuć’ se u svoje suze

A kako će pogled proklijati iz zgusnute sive mase

Okoštali pokreti krjeposti u oštrobride zjenice

U boji nekog uvehlog cvijeta dok poliježe Pod nasumičnim naletima vjetra

Ili pak pod udarcima prestravljenih Zemnih silnica u privremenom Smirivanju tla i dašku pribranosti

Tragajuć’ za pribježištem dokopaće se najzad

Nekog skloništa i zavući se u svoje sjenke U podrumsku potuljenost srca koje ipak Činit će se većim od tjelesa pustih

I od beznadežnog čekanja

Izdrobljenost u komade nemoći i brige Odizat će oči prema tajnovitom nebu Prema užetu odozgo koje drhturi

Kao oličeni živac Vasione

Što nas veže za sebe kao što veže se Slamka spasa za utopljenika

Eto to su permanentna gibanja Zemljine kore

Koja se pod silom stresa mrvi i lomi Dok mlazovi mlijeka majčina sa peludom smrti

Šikljaju i pucaju kao led što kruni se sa glečera

I mrtvi se čak prenuše iz svojih grobova I dozivaše se odnekud čistim glasovima, ne čujući

Niko nikog, plaćajući napokon provođenje svih svojih ćudi...