4. džuz

Učetvrtom džuzu, ajetima sure Alu Imran, Allah, dž.š. nas podstiče da kao muslimani budemo svjesni svoje jedinstvenosti među drugim narodima te svoga jedinstva. Jedinstvenost se očituje u Njegovom opisu zašto smo najbolji narod i da kao takvi ustrajemo na svojoj originalnosti bez obzira na okolnosti. Jedna od okolnosti o kojima početak džuza govori jeste gubljenje svoje originalnosti radi ljubavi ljudi koji ne prihvataju islam, što je i danas izazov pri čemu musliman može da se odriče ili stidi svojih vjerskih principa i kulture kako bi bio prihvaćen kod drugih vjerskih i kulturnih zajednica, a druga okolnost jeste brojnost.

U vrijeme Objave brojnost je izazivala strahopoštovanje kod ljudi. Brojniji narodi ulijevali su strah kod manjih naroda pa tako su i prvi muslimani kao manjina bili izloženi strahu od znatno brojnijeg neprijatelja. Allah ovdje upozorava da brojnost nije presudna i opisuju se uslovi u kojima su muslimani bili na Bedru. I danas taj faktor brojnosti može da utječe na muslimane u smislu osjećaja straha i slabosti ako budu odani svojim vjerskim principima, kao manjinski narod među drugim narodima, ali i kao pojedinac koji se nalazi kao musliman među nemuslimanima, kao klanjač među neklanjačima, kao jedini postač u firmi sa stotinama nepostača...

Drugim riječima jedinstvenost ili originalnost se u životu gubi upravo ako čovjek nije dovoljno svjestan činjenice da mu ljubav onoga ko je drukčiji od njega i koji ne dijeli njegove principe nije presudna za njegov opstanak, te ako čovjek vjeruje da se mora u potpunosti prilagoditi brojnijim grupama i njihovim principima kako bi opstao.

Uporedo Allah, dž.š. u džuzu naglašava jedinstvo muslimana koji bi se trebali držati Allahovog užeta bez obzira na brojnost. Jedinstvo je to koje čuva jedinstvenost i originalnost. To jedinstvo je muslimane sačuvalo na Bedru kao i muslimane u Bosni od 1992. do 1995. godine. U oba slučaja jedinstvo je sačuvalo jedinstvene narode. Sam čovjek se osjećaja snažnijim, bez obzira na njegovu vidljivu i mjerljivu snagu, ako se nalazi u ozračju jedinstva. Tako osoba u nemuslimanskom okruženju, kao što je dijaspora, mnogo lakše čuva svoju originalnost ako pripada nekom džematu. Razaranje jedinstva čini rastrojenim i pojedinca i grupu. Stoga, mnogi pojedinci i porodice umjesto da pronađu faktore koji utječu na njihove međusobne odnose i jedinstvo oni nastoje pronaći druge krivce, strane faktore i vanjske neprijatelje. Naravno, jedinstvo ne smije biti samo parola i upravo oni koji mu tako pristupaju bivaju podijeljeni unutar sebe, svojih redova i članova.

Džuz upozorava da jedan narod, sistem, zajednica ne smije ovisiti o pojedincu ma koliko on velik bio. Ako bi poslanik umro ili bio ubijen zar biste se stopama svojim vratili – pita Gospodar ashabe, ali i sve nas. Poslanik, a.s. je bio važan, ali on sam nije islam, nije sistem. U svakodnevici našoj vežimo se za kvalitetan sistem i popravljajmo ga, a ne za pojedinca bez obzira koliko dobar bio i kakve (liderske) sposobnosti imao. On će otići, a šta ostavlja iza sebe?