6. džuz

Unekoliko posljednjih stranica, posebno od 150. ajeta sure En-Nisa, naglašava se nemogućnost vjerovanja u Boga bez vjerovanja u sve Njegove poslanike. Očigledno je da se kur’anske riječi «..i govore: U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo...» odnosne na jevreje i kršćane. Prvi ne priznaju ni Isaovo a.s. ni Muhammedovo, a.s., poslanstvo, a drugi poriču Muhammeda, a.s., kao poslanika.

El-Maide jedna je od tri kur’anske sure (El-Maide, El-Hudžurat i El-Mumtahina) koja počinje riječima “Ja ejjuhellezine amenu...” (O vjernici...) U prvom ajetu ove sure od vjernika se traži da ispunjavaju obaveze: “O vjernici, ispunjavajte obaveze!”. Također brojni ajeti u ovoj suri govore o ugovorima, npr. poziv vjernicima na odgovornost preuzetih obaveza, zatim tu su i pozivi Poslaniku, a.s., u kojim se opisuje njegova misija i zadatak, te pozivi sljedbenicima knjige (jevrejima i kršćanima). Stoga je jedan od naziva za ovu suru i Suretul-ukud (sura koja govori o sporazumu).

Jedna od karakteristika ove sure je i to što šesnaest ajeta iz ove sure počinje riječima: Ja ejjuhellezine amenu... Također, dva ajeta ove sure počinju riječima: Ja ejjuher-resulu... (O Poslaniče...), u kojima se opisuje misija i zadatak Poslanika, a.s., Pet ajeta počinje riječima: Ja ehlel-kitabi... (O sljedbenici knjige...) što predstavlja određene pozive i obavijesti sljedbenicima knjige (jevrejima i kršćanima).

Medinski ajeti prepoznatvljivi su i po tome što počinju riječima: O, vjernici!, dok mekanski počinju: O, ljudi!. Također, medinske sure sadrže u sebi kazivanja o jevrejima i kršćanima. Većina ajeta u ovom džuzu, posebno u suri El-Maide, govori o kršćanima. Analizirajući ajete koje se odnose na kršćane možemo govoriti o nekoliko grupa ajeta. Prva grupa ajeta su oni koji govore o kršćanima kao najbližim prijateljima za muslimane, o čemu se govori u 80. ajetu sure El-Maide. U drugoj grupi ajeta pozivaju se vjernici da za prijatelje ne uzimaju kršćane kao i one koji našu vjeru za podsmjeh i zabavu uzimaju, o čemu se govori u 51. ajetu sure El-Maide. U suri Bekare, Allah, dž.š. se obraća Poslaniku, s.a.v.s. u vezi s kršćanima i kaže: «Ni jevreji ni kršćani neće tobom biti zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu...» (El-Bekare 120) Kao odgovor na sve ove na prvi pogled suprotstavljene ajete može nam poslužuti 113. ajet sure Ali Imran u kojem se za kršćane kaže da nisu svi isti. Ovaj ajet, kojeg smo uvrstili u četvrtu kategoriju, kazuje nam dvije istine. Prva istina da svi kršćani nisu isti, dok je druga istina da među njima ima onih koji su dobri, te su stoga i najbliži muslimanima.

Za razliku od drugih muslimanskih zajednica, bosanski muslimani žive u specifičnom prostoru i Allahovom odredbom za svoje susjede imaju pravoslavne kršćane, zatim katolike s druge strane, te jevreje. Naime, postoje djelovi muslimanskog svijeta u kojima nema kršćana, te samim tim postoje muslimani koji nisu uživo vidjeli kršćane. Također postoje i oni mufesiri koji su pojašnjavali i pojašnjavaju ove ajete, a nisu živjeli s kršćanima. Božija je odredba da smo mi bosanski muslimani s kršćanima svakodnevno u kontaktu. Upravo iz tog razloga moramo znati i dobro razumijeti ove ajete koji nam govore o kršćanima.